Topolski Oras

Ne da se Oras, a nedaju se ni oni koji pričaju priče o orasu o kojem ne znaju ništa. Svi bi ga prisvojili sebi i pisali mu istoriju.

Niko ne zna o orasu ni ko ga je posadio ni kada, isto kao što bi rado izmjenuli istoriju Topole tako bi dodavali svoje istine i o ovome starcu, a jednostavno je, pitajte ga o tome što je vidio za svojih godina dok stoji tu i ispraća generacije đaka i onih koji su bolesni dolazili u njegov hlad i čekali da dođu na red kod doktora u ambulanti ispod njega.

Bogata je istorija njegova i kako to da se ne zna, a šta znate o Topoli, jeste se upitali kada i zašto bi je sakrili?  Svako mjesto se rodilo, razvijalo se, ljudi su dolazili, odlazili, oni koji su tu rođeni pamtili svoje djetinjstvo, školske dane i nosili u srcu kad su otišli pa i taj oras i sve hrastove, kestene, topole, bagreme, dudove, šumice, bare i priče o ljudima.

Sjećaš li se Burkata, Anke i Pjerina, Patenastera, Karlovića, poštara Ante, Mare i Stipe, nastavnice njemačkog Ani, Paule, učenja klavira kod časnih, nastavnika Ante, i mnogih drugih znanih i neznanih, malih i velikih, dobrih i loših. Sjećaš li se gape, staroga doma, dudova i bagrema, kupanja u kanalu?

Orasu stari sjećaš li se sutlijaša i kakava od mlijeka u prahu, okrajine hljeba, Fajke podvornika, grudvanja između “albanije” i škole, veličanstvenih sportskih takmičenja za dan škole, mršavih i debelih. Sjećaš se a ne možeš da pričaš, samo šutiš, sjećaš li se takmičenja u klikeranju pod tvojom krošnjom, sjećaš li se…?

Mnogi bi prisvojili brigu o tebi, pa i oni koji su ti sjekli grane da te smanje jer su te se bojali, pa bi te mjerili i premjeravali, a nisu ti dali da se raširiš koliko si htio i mogao jer si silan bio i ostao.

Ti nisi njihov ni moj, ti si simbol Topole, ti si Topolski Oras i svih onih koji su te upamtili, sviju onih koji imaju barem jednu priču o tebi, ti si simbol svih onih drvoreda koji su po jarku suncu štitili od ljetnih vrelina i pravili nezaboravnu hladovinu putnicima koji su prolazili kroz tu ljepotu.

Kako su ti kršili i sjekli grane tako ti braću i sestre posjekoše jer su ih se bojali, koji rekoše da je drveće opasno da bi mjesto zelene ljepote napravili betonska rugla koja danas gledamo i opasno prijete.

Danas bi neki da budeš simbol prepoznatljivosti Gradiške, a zašto kad  samo ovdje  je rasti mogao iako nije slobodan da pokaže dokle je mogao, a mogao je.

Facebook Komentari