Paula Bednaš – Gajić



Paulina šuma sa Kozare, iz gladne i poratne 1945. ne postoji više. Zasijana ljubavlju i poratnim idealima ostala je samo u sjecanjima onih što su voljeli dobru učiteljicu Paulu Bednas- Gajić.

Paulina šuma je simbol vremena koje više ne postoji, a o kojem bi trebalo uvijek razmišljati i vraćati mu se kao izvoru vrijednosti.

Čehinja po roditeljima, rođena u Českom Selu, u Hrvatskoj, Paula je ponesena obnovom i željom da doprinese novom društvu , odlučila da 1945.godine dođe u Bosnu, u Potkozarje. A mogla je da ostane možda u Zagrebu ili da bira neki drugi grad. Sestra Berta je radila u Ministartvu za obrazovanje Hrvatske, komunista, partizan, čiji je muž stradao u Jasenovcu. Ali mlada Paula je htjela tamo gdje najviše trebaju učitelja…..

Bili su to Cerovljani, bez struje, bez ičega. Selo ju je hranilo kukuruzom, a ona ih učila bukvalno svemu. Ne samo da ih je opismenjavala, i najmlađe, i najstarije, kombinujuci nastavu, nego ih učila i praktičnim stvarima, kako se sije, uzgaja, pravi, jednom riječju –sve. Tako su sa Paulom kozarački djaci posadili i šumu, njegovali je i gledali kako raste. Generacije su pričale o Paulinoj šumi, koju je, eto, uništio ovaj drugi rat.

Cerovljani su joj uzeli i majku. Šest sestara je radilo posvuda, ali majka je htjela da obiđe najmlađu, koja se odlučila za učiteljovanje u Bosni, koju sa tako malo poznavali. Teške poratne godine donosile su i bolest, te su obje obolile od malarije. Paulu odvedoše čak u bolnicu, a kad se vratila , majka zakopana. I danas joj se grob nalazi u Cerovljanima. Došla u Bosnu da umre, sudbinski putevi su nepredvidivi.

Poslije Cerovljana, gdje ce se Paula i udati za Bogdana Gajića, porodica seli u Gradišku, a zatim u Brezik Lamince, gdje Paula nastavlja svoje uciteljevanje. I naravno aktivnosti u Crvenom krstu, dugi partijski sastanci u Gradišci, pa pješke po zaleđenoj zemlji natrag kući. Tako se gradila poratna zemlja, odricanjem, ljubavlju i idealima malih učitelja.

I nikad nije prestala da radi. Ni poslije u Novoj Topoli, kad su njena djeca Sonja i Goran često ostajali sami, dok su nju trebala druga djeca.

Učiteljevala je Paula punih 31 godinu. Opismenila mnoge generacije i mnoga kozaračka i lijevčanska sela će se još dugo sjećati ove blage žene. Teta Paula je simbol učiteljice koja više u Evropi vjerovatno ne postoji, koju su izbrisale školske reforme. A sve sa ciljem bržeg razvoja….

Put u bolje društvo i brzi razvoj i ko zna šta jos izbrisali su i ideale.

Na desetogodišnjicu njene smrti ovo kratko ispričano sjećanje na sajtu Nove Topole neka podsjeti na njih.

Na lijepo nasljeđe ostavljeno Nikoli i Vedranu, koji su danas daleko od Bosne.

Zabilježila Zdenka Brajković,

Sa ljubavlju I poštovanjem prema dragoj teta Pauli

Pariz, 23. maja 2007

Facebook Komentari