Proizvodnja “Trapista”


Početke proizvodnje sira u banjalučkom trapističkom samostanu nalazimo još 1872. g. Naime, odmah po dolasku, trapisti su se počeli baviti poljodjelstvom, te su izgradili i malu siranu u kojoj su proizvodili sir za svoje potrebe. No njezin rad ubrzo je prekinut.

Proizvodnja “pravog” sira Trapista započela je 1882. g., kada je u banjalučki samostan došao o. Ignacije iz francuskog samostana Notre-Dame de Port-du-Salut. On je pola godine brata Luku podučavao pravljenju sira. Najprije su sir pravili samo za potrebe samostana. Poslije su proizvodnju povećali, pa su sir prodavali i na tržištu Ugarske i Austrije, kamo je svakodnevno otpreman poštanskim kolima. Po samostanu, sir je imao naziv “Trapist Maria Stern”, odnosno kasnije “Trapist Marija Zvijezda”, jer je izvorni naziv “Port – du – Salut” bio zaštićen i rezerviran za dotični samostan u Francuskoj.

Trapisti su prerađivali mlijeko s vlastitog imanja, a otkupljivali su mlijeko i od domaćih seljaka.U Josipovcu su trapisti podigli svinjogojsku farmu u kojoj su tovili do 200 svinja, kao i zanatske radionice, a razvili su i izvrsno pčelarstvo i vrtlarstvo. Sagradili su žitnice i otkupljivali su žito za svoj mlin u Delibašinom Selu.

Njihov dolazak dao je pravi zamah gospodarskom razvoju cijelog kraja. Veoma brzo uz njih doživjeli su preporod i kolonisti i domaći seljaci. U donedavno zapuštenom Lijevče polju razvila su se uzorna domaćinstva. Zbog uspješne i povećane proizvodnje i potražnje, trapisti su 1887. g. godine izgradili siranu u Josipovcu (Bos. Aleksandrovac), a 1893.g. u Novoj Topoli. Dobar uspjeh filijale Josipovac ponukao je opata Bonaventuru Prvog da osnuje i drugu filijalu. Naime, kolonisti su se dobro gospodarski razvijali u koloniji Windthorstu (danas Nova Topola). No, zbog pomanjkanja stručnih sirara, u novoj sirani u Josipovcu nastali su problemi s kvalitetom sira. Zato je 1888. g. poslan brat Dositej u Francusku gdje je u tamošnjim samostanima, a najviše u samostanu Port-du-Salut, godinu dana obučavan u pravljenju sira. Vrativši se, nastavio je dalje podučavati svoju subraću. Kakvoća ovog sira i umijeće njegove izrade, počivala je najvećim dijelom na načinu njegove izrade. Naime, u proizvodnji sira sudjelovalo je desetak specijaliziranih stručnjaka. Pojedini proizvodni zahvat radio je samo jedan sirar. Svaki sirar znao je do perfekcije samo svojdio posla, dok je posao ostalih za njega bila tajna. Početkom XX. stoljeća, u obje sirane prerađivalo se dnevno (osim nedjelje i praznika) 3-5.000 litara mlijeka, odnosno proizvodilo 12 do 15 vagona sira Trapista.

Intenzivna proizvodnja sira Trapista trajala je do II. svjetskog rata, koji je opatiji prouzročio velika razaranja i štete. Tako je krajem 1944. g. razorena i izgorjela sirana u Bos. Aleksandrovcu. Sirana u Novoj Topoli preživjela je rat, no nacionalizirana je i ušla u sastav tamošnjeg poljoprivrednog kombinata. S prekidima, radila je do 1961. g., pokušavajući nastaviti proizvodnju izvornog sira Trapista (Markeš i Vujičić, 1982.). Kroničar piše: “Ličnim zalaganjem direktora D. Đurića i njegovim povjerenjem u našu vještinu došlo je definitivno do toga rada i uspjeha. Dana 9. decembra 1961. godine bi priređena probna zakuska degustacija 15 kom. sira napravljenih već prvoga dana.”

Međutim, bez braće monaha trapista iz “Marije Zvijezde” sve je bilo bezuspješno i proizvodnja sira u Novoj Topoli se ugasila.

Facebook Komentari