Osnivanje Nove Topole(Windthorsta)


Mittelwindthorst-škola

Mittelwindthorst-škola

Izdvojeni tekst je magistarski rad kandidatkinje Amile Kasumović, a odnosi se ne osnivanje Nove Topole(Windthorsta) koja je svoj rad bazirala na istorijskim činjenicama. Izdvojeni tekst je malo širi prikaz iz razloga da bi bilo jasnije u kojem se istorijskom vremenu dogodilo osnivanje  naselja.

UVOD

Austro-ugarskom okupacijom stanje u Bosni se značajno promijenilo, osobito u sastavu stanovništva. Počinje masovnije naseljavanje stranaca, pa i Nijemaca, koje je u početku bilo vezano za privatnu inicijativu, ali je s vremenom postalo dijelom oficijelne državne politike. Njemačka skupina u Bosni je počela rasti, a s tim je išao i njezin razvoj u svim segmentima života. Stječe se dojam da se ova nacionalna manjina (pri tome prvenstveno mislimo na doseljene seljake-koloniste), u odnosu na ostale manjine kao što su Poljaci, Česi, Rusini, Madari i drugi, najviše razvila i postigla zavidan društveno-politički status

Njemački kolonisti su bili predmetom interesa istaknutih osoba koje su djelovale
još u doba austro-ugarske uprave. Tako je Šćepan Gradić, poslanik u Saboru, ovo pitanje razmatrao u članku koji nema znanstveni karakter. On se veoma oštro osvrnuo na pitanje kolonizacije u Bosni i stav Zemaljske vlade prema istome. Vladu je optuživao da je veliku pozomost poklanjala upravo ekstemoj kolonizaciji (naseljavanje stranog elementa, op. a.), a da je inicijativa za unutarnju ili internu kolonizaciju morala poteći od samog naroda. Takođerje smatrao da je vlada sklona protekciji stranih kolonista, kojima je često izlazila u susret kada je u pitanju dodjela zemlje, šuma i ispaša, ali i zajmova. Ovakve navode je potkrepljivao činjenicama s kojima se susretao u praksi. Smatra da su motivi vlade u kolonizacijskoj politici bili isključivo političkog karaktera, jer su njemački kolonisti, kao izuzetno lojalan element, naseljavalli uglavnom u Sjevernoj Bosni, u kotarima gdje je u postotcima bio najviše zastupljen srpski živalj, kojemu vlada nije bila naklonjena. Posebno je iziritiran stavom njemačkog autora Heimfelsena da se njemački kolonisti u Bosni susreću s velikim brojem problema. On smatra da se vlada brine i više nego je dovoljno za vjersko i obrazovno stanje ovih kolonista.

NIJEMCI U BOSNI I HERCEGOVINI PRIJE AUSTRO-UGARSKE OKUPACIJE

Razdobjle do XlX stojleća

Istorija njemačke manjine na tlu koje ulazi u okvir današnjih granica Bosne i Hercegovine, jest istorija diskontinuiteta. Podatci o ovoj skupini do austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine su, uglavnom, sporadični i fragmentarni. Prvi značajan trag svog postojanja i djelovanja na tlu Bosne ostavili su Sasi u srednjem vijeku. Bili su poznati kao izuzetni rudari, a smatra se da su imali pokretačku ulogu u eksploataciji rudnog bogatstva Bosne u XIV. stoljeću.’ U historiografiji ne postoji jedinstveno mišljenje o tome jesu li Sasi u Bosnu došli iz Ugarske, Njemačkog Carstva ili Srbije.

U Bosnu su dolazili i oni čiji zadatak nije bio primarno diplomatskog ili političkog karaktera, jer je Bosna bila podjednako interesantna i avanturistima, putopiscima i istraživačima različitih profila. 0 njima možemo naći tek fragmentarne podatke koji nam ne pružaju mogućnost za sklapanje realne slike o prisutnosti Nijemaca u Bosni. Značajno je spomenuti da je Nijemac L.K. Sturm još 1718. godine opisao u svojoj knjizi izgled, konstrukciju i način funkcioniranja bosanskih vodenica. Otprilike u istom razdoblju otkrivamo i prisustvo Johanna Georga Khenera u mjestu Kobaš na sjeveru Bosne. Posjedovao je 7/24 jutara njiva. Njegova uloga u ovom mjestu, nažalost, ostaje neotkrivena.

Razdobjle od početka XlX stoljeća do 1878. godine

Burni događaji s početka XIX. stoljeća nagovijestili su drugačiji tok europske politike. Osmanlijsko Carstvo je izgubilo status velike sile što je Austriji, koja je u to vrijeme bila čuvar svenjemačkih interesa, otvorilo put ostvarenju ideje o prodoru na istok (Drang nach Osten). Prvi korak koji je trebalo poduzeti u realizaciji ove ideje bilo je upoznavanje najisturenije zapadne provincije Osmanlijskog Carstva, Bosne. Predodžbe Europljana o ovoj zemlji mogle su se svesti na jedno — Bosna je bila divlja i primitivna sredina. Međutim, upravo ju je zbog toga trebalo upoznati. Veliku ulogu u ovom zahtjevnom, ali i opasnom pothvatu imali su putopisci, koji su često bili špijuni u službi europskih dvorova. Njihov zadatak sastojao se u tome da istraže istoriju Bosne, oslikaju njezine geografske karakteristike i prirodna bogatstva, upoznaju se sa sustavom uprave, načinom oporezivanja stanovništva, konfesionalnom slikom, društvenim poretkom, običajima ljudi i slično. Većina putopisaca je iznosila sličan zaključak, da je Bosna lijepa zemlja sa zavidnim prirodnim bogatstvima, ali da je upravljanje zemljom loše, što je posebno kod Austrijanaca moralo stvoriti osjećaj nadmoći i poslužiti kao izgovor da proširi svoj utjecaj u ovoj zemlji ne bi li joj „podarila” bolju upravu.

PRVA FAZA KOLONIZACIJE: OSNIVANJE PRIVATNIH I POČETAK
FORMIRANJA ERARNIH KOLONIJA (1878-1895)

U drugoj polovici XIX, stoljeća dogodile su se značajne promjene u Europi. Jačanje nacionalne svijesti, formiranje nacionalnih pokreta te specifične političke okolnosti dovele su do stvaranja dvije nove europske države koje su do tog trenutka postojale samo kao geografski pojam, a koje su nakon ujedinjenja značajno utjecale na daljnji tijek europske i svjetske politike. Dakako, riječ je o Njemačkoj i Italiji, koje su svoje uzdizanje mogle zahvaliti i sve očiglednijem slabljenju Austrije, koja je na koncu bila prinuđena potpisati nagodbu s Ugarskom. Austrija je vrlo brzo zaboravila strašan poraz koji joj je nanijela Njemačka u bitci kod Sadove i ove dvije zemlje su uskoro počele razvijati prijateljske odnose temeljene prvenstveno na zajedničkim interesima. Njemačka je težila realizaciji svog plana „Drang nach Osten”, a da bi u tom pothvatu uspjela, trebala joj je Austro-Ugarska koja je, iako vidno oslabljena, mogla utjecati na događanja na Balkanu.

Pitanje Balkana pokušalo se riješiti Berlinskim kongresom (13. juna – 13. jula 1878. godine) koji je slijedio nakon Velike istočne krize, a u cilju revidiranja odrednica Sanstefanskog mirovnog ugovora. Člankom 25 je određena sudbina Bosne i Hercegovine koju je trebala okupirati Austro-Ugarska. Budući da je Austrija pokazivala svoje aspiracije prema ovoj zemlji s izuzetnim prirodnim bogatstvima od početka XIX. stoljeća, ovakva odluka Berlinskog kongresa je bila očekivana. Ideja konzula Atanaskovića o naseljavanju ovih krajeva je mogla konačno zaživjeti.

izgled kuća u Windhorstu

izgled kuća u Windhorstu

Već u julu 1878. godine, dakle neposredno poslije završetka zasjedanja kongresa, u Zagrebu je izašao „Proglas i poziv za iseljavanje prema Bosni”.” Itsteligentnim i marljivim ljudima, koji imaju određeni kapital, ovim se pozivom obećava sreća i bogatstvo u Bosni i Hercegovini bez obzira na njihovu profesionalnu preokupaciju. Nama je posebno interesantan dio koji se odnosi na zemljoradnike, kojima se ukazuje na pola milijuna jutara njiva i livada u plodnim ravnicama, kao i na činjenicu da se zemlja može povoljno kupiti. Sastavljač poziva je bila Generalna agencija za iseljavanje prema Bosni i Hercegovini, koja je imala svoja zastupstva u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Travniku i još nekim bosanskohercegovačkim gradovima. Zainteresirani za naseljavanje su se za informacije mogli obratiti određenim ljudima u zemlji u kojoj su trenutačno nastanjeni, ali su za agitaciju bili zaduženi i zaposlenici spomenute agencije.

Međutim, i u Bosni i Hercegovini su postojali pojedinci koji su radili na istom polju kao i Generalna agencija. Nijemac Franz Pfanner, pater samostana trapista (Maria Stern) iz Delibašinog Sela, napisao je jedan članak o Bosni. Taj članak je izašao u jesenjem izdanju časopisa nChristlichen Pilgers. Ovaj članak je potom štampan kao posebna brošura koju je po Njemačkoj rasturalo društvo Sv. Boromeus. Brošura je dospjela do župnika Kaufa i njegovih prijatelja Zimmermanna i Otta. Budući da su trojica prijatelja bili gorljivi zagovornici iseljavanja iz Essena, ova brošura im je otvorila put ka realizaciji onoga što su zagovarali. Stoga su se odmah obratili pateru Franzu za više informacija. On ih je obavijestio da u Bosnu može doći oko 20 obitelji s kapitalom od l 000 maraka.

Prvi kolonisti

Prvi koji se odlučio na iseljavanje je bio Franz Brenzinger, koji je već u novembru 1878. bio na putu za Minchen, potom se prebacio u Trst, na Klek, da bi konačno doputovao do Maria Stern samostana u Delibašinom Selu kraj Banje Luke. Izgleda da mu je prvo putovanje poslužilo tek da upozna zemlju o kojoj se toliko pisalo te izvidi situaciju na terenu. Sredinom sljedeće godine se ponovo uputio u Bosnu, ali ovaj put s više svojih istomišljenika. Skupina koja je došla s Brenzingerom u Bosnu 1879. smjestila se u Busovači, dok je Brenzinger produžio do spomenutog samostana gdje se zadržao do oktobra. Njegov drugi boravak u Bosni je postigao izvrsne rezultate jer je uspio kupiti posjed za zadrugu nBrenzinger-Freifeis-SPehnn u Klašnicama od Salihbega Ibrahimbegovića. Kupovina je izvršena posredstvom Franza Pfannera, a cijena imanja je iznosila 500 dukata u zlatu. Nakon ove tri obitelji, u Bosnu je preko Gradiške došlo još 20 obitelji 15. oktobra 1879. godine iz sjeverne Njemačke, i oni su od Arifa Šibića kupili zemlju u vrijednosti 5528 forinti. Kupovali su zemljišne parcele koje su u prosjeku imale površinu 10 kz joha, bile su različitog kvaliteta, o čemu nam svjedoče različite cijene parcela (od 230 do 400 forinti). Sve kupljene parcele bile su smješteni u opštini Berbir, u mjestima Brezik i Rovine. U novembru iste godine stigla je još jedna obitelj. Početkom 1880. godine su stigle još četiri obiteljii. Dvije koje su došle u januaru su također kupile zemlju od Arifa Šibića. Obitelj koja je došla u februaru kupila je zemlju od Salihbega lbrahimbegovića iz Banje Luke, a treća, koja je došla u maju, kupila je zemlju od Joze Smašlagića. Pokupovana beglučka zemlja do tog trenutka nije bila od koristi.

Unterwindthorst-škola

Unterwindthorst-škola

Tako je nedaleko od Bosanske Gradiške nastala prva privatna kolonija njemačkih doseljenika rimokatoličke vjeroispovijesti koja je prema odluci tadašnjih opštinskih vlasti od 24. oktobar 1879. godine dobila naziv Windthorst. Kolonija se sastojala iz tri dijela: prvo je nastao Donji Windthorst (uglavnom doseljenici iz Essena), a potom Srednji i Gomji Windthorst, gdje su se smjestile obitelji iz različitih njemačkih provincija, Ugarske i Holandije. Uskoro je u blizini ove kolonije nastala i druga kolonija, također privatnog tipa, koju su osnovali doseljenici iz Šlezije, Hannovera i Oldenburga 1880. godine. Ona se prvobitno zvala Maglaj na Vrbasu, da bi 1888. godine promijenila naziv u Rudolfstal (Rudolfov dol).

Kako je bilo još zainteresiranih za naseljavanje, Zemaljska vladaje pokrenula niža tijela vlasti da istraže zemljišne kapacitete koji bi mogli biti na raspolaganju u svrhe kolonizacije. lzvješća o stanju na terenu trebalo je dostaviti do kraja jula jer su zainteresirani za naseljavanje trebali imati osnovne podatke u augustu kako bi mogli doći u Bosnu i dobiti zemlju koju bi mogli početi obrađivati prije jeseni. Međutim, pri realizaciji daljnjih planova vezanih za kolonizaciju, često je bilo prepreka, i to u vidu elementarnih nepogoda, npr, tuče koja se dogodila baš u vrijeme kada je novi val zainteresiranih za naseljavanje u Bosni trebao primiti informacije o zemlji koja stoji na raspolaganju pridošlicama.

Po svojoj veličini, sastavu naseljenika, razvoju i težnji za političkim organiziranjem, posebno se ističe kolonija Windthorst. Već u novembru l880. godine doseljenici su se obratili kotarskim vlastima u vezi s pitanjem osnivanja vlastite opštine. Kako je nalagala praksa austro-ugarske uprave, ova molba se prvo razmatrala na razini kotarske vlasti koja je trebala dati svoje mišljenje i potom molbu proslijediti okružnoj oblasti u Banjoj Luci. Kotarska vlast je dala potvrdan, ali ne konačan odgovor koji je išao u korist doseljenika, a pri čemu su u obzir bile uzete dvije činjenice: smatralo se da je formiranje opštine Windthorst interes ne samo njemačkih kolonista, nego i službi u Bosni, osim toga, u koloniju je na proljeće trebalo pristići još 80 obitelji (dakle, ukupno bi bile 74 obitelji u koloniji), tako da bi im se moglo odobriti izdavanje opštinskog statuta i osnivanje političke opštine u skladu sa zakonskim uvjetima. Okružna oblast u Banjoj Luci je smatrala da je pozitivna ocjena kotarske oblasti o ovom pitanju preuranjena i pristupala je s više opreza rješavanju molbe kolonista iz Windthorsta. jer je smatrala da je trenutačni broj članova spomenute kolonije previše mali za osnivanje političke opštine. budući da istoj pripadaju odredena prava i dužnosti, a bili su izmiješani i s domaćim stanovništvom. Sugerirano je da se sačeka doseljavanje novih kolonista. da se sagleda hoće li kolonisti osnovati kompaktna naselja i imati sposobnost izgradnje jedinstvene političke opštine. Do tog trenutkaje mogao biti privremeno izabran mjesni starješina koji bi posredovao u službenim poslovima kod kotarske vlasti Kao još jedna mogućnost navodilo se osnivanje vjerske opštine doseljenika. Konačnu riječ je dalo Zajedničko ministarstvo financija koje je utvrdilo da ne vidi prepreku za osnivanje političke opštine kolonista, a što je u potpunosti u skladu s važećim Vilajetskim zakonom o organizaciji provincija. Priloženi opštinski statut. za koji je Zemaljska vlada imala primjedbu da nije najjasniji, trebalo je doraditi. Jako se o priloženom statutu dosta raspravljalo, isti je na koncu odobren. Prema ovom statutu je opština birala tri opštinska vijećnika, između kojih je biran gradonačelnik (čl. I ‘). Opštinski gradonačelnik je mogao biti svaki pojedinac koji je imao kuću u Windthorstu i najmanje pet pruskih jutara zemlje (čl. 3), a njegova dužnostje bila predstavljati opštinu u sudskim i izvansudskim poslovima, prima i izvršava važeće sudske isporuke zaključuje ugovore, vodi žalbe i slično (čl. 9). Osim toga, on saziva sve članove opštine, ima pravo izdavati pojedincima ili cijeloj opštini religijske propise i opomene koje se tiču moralnosti, te u slučaju da netko iste prekrši, propisati određenu novčanu kaznu (čl. 11, 16 i lg). Gradonačelnik i opštinski vijećnici imenuju blagajnika opštine (čl. 4), dok je dužnost ostalih članova opštine bila da jedanput ili dva puta godišnje (ovisno o tome posjeduju li konje ili ne) obavljaju za opštinu određene poslove (čl. 21).

Kolonija Windthorst nije samo opravdala povjerenje vlasti u Bosni kada je u pitanju njezina politička organizacija, nego i kada je u pitanju njezin ekonomski razvoj . Stoga ne čudi što se samo desetak godina nakon osnivanja kolonije javila ideja o osnivanju jednog poljoprivrednog udruženja u Windthorstu. Prema statutu „Poljoprivrednog udruženja u Windthorstu” (,,Landwittschaftliche Verein in Windthorst”) od 23. novembar 1892. godine, cilj istog je bilo unaprjeđenje poljoprivrednih interesa opštiine Windthorst (čl. 1), pri čemu bi se koristila različita sredstva poput dogovaranja i poučavanja oko toga kako se priprema njiva za različite plodove, kako se plodovi trebaju obraditi da bi se postigao što bolji prinos, potom na koji način obaviti gnojidbu, plijevljenje, koje je vrijeme sjetve, zaštita plodova, uvođenje nužnih poljoprivrednih alatki i slično (čl. 2).” Udruženje je imalo tri kategorije članova: stalni, dopisni i počasni. Članom udruženja je mogao postati svatko tko je težio unaprjeđenju opštekorisnih ciljeva udruženja, dok je za primanje stranaca bila
potrebna specijalna dozvola Zemaljske vlade (č!. 4 i 5). Ovaj statut je kotarski ured u Bosanskoj Gradiški podnio Okružnoj oblasti u Banjoj Luci, i nakon što je statut razmotren na svim razinama vlasti, Kallay je dao zeleno svjetlo Zemaljskoj vladi da ga odobri

U Gornjem i Srednjem Windthorstu izgradena su i dva parna mlina. Vlasnici prvog su bili Loth i Bley, dok su 1895, godine Đorđe Đurić i Theodor Baus iz Elzasa kupili drugi mlin i planirali njegovo proširenje. Iako su se vlasnici prvog mlina plašili konkurencije, Zemaljska vlada je, prema predočenim izvješćima (u kojima stoji da se područje mušterija mlina iz Gornjeg Windthorsta prostire prema jugu, a područje drugog mlina prema sjeveru sve do Gradiške), ocijenila da oba mlina mogu funkcionirati bez opasnosti da će jedan od njih biti financijski ugrožen zbog postojanja drugog. Kolonije Rudolfstal i Franz-Josefsfeld su, u nešto manjoj mjeri, pratile razvojnu liniju
Windthorsta.

No, carski njemački konzulat u Sarajevu je pokazivao interes za već naseljene koloniste. Sačuvano je jedno pismo carskog njemačkog konzula u Bosni Prommelta u kojem on moli da mu se dostavi popis članova općine Windthorst, prijepis provizornog statuta iste opštine, te informacije o broju članova kolonije, njihovo podrijetlo i, ukoliko su iz Pruske, iz koje provincije potječu. Želio se informirati i o gradnji crkve i škole u Windthorstu. Vremenom je komunikacija između Zemaljske vlade i konzulata postala znatno kvalitetnija i intenzivnija. Naime, Zemaljska vlada je prosljeđivala konzulatu sve informacije vezane za smrtne slučajeve kolonista u Windthorstu i Rudolfstalu. Kada bi se dogodio jedan takav slučaj, Zemaljska vlada bi obavijest o smrti zajedno sa smrtovnicom slala njemačkom konzulatu, uz napomenu da će proslijediti i izvješće o smrti određenog kolonista. Nakon što bi spomenute izvještaje primila od kotarske uprave, Zemaljska vlada se ponovo obraćala konzulatu prosljeđujući isti. Zemaljska vlada je preko kotarskih ureda njemačkom konzulatu prosljeđivala i izvode iz knjiga rođenih (krsni listovi) i knjiga vjenčanih (vjenčani listovi).

Život

U Bosni su doseljenici ljubomorno čuvali svoju tradiciju. To medutim ne znači da je život u Bosni bio lagodan za koloniste. Oni su se susretali s različitim problemima. Odmah nakon dolaska u Bosnu suočili su se s drugačijom klimom i konfiguracijom tla. Vrlo brzo su počeli obolijevati od malarije, što je za posljedicu imalo velik broj smrtnih slučajeva u kolonijama. Kolonije nisu imale svoga liječnika (osjm kolonije Wjndthorst), ni apoteku, te su pomoć mogli potražiti tek u većim gradovima u okolini do kojih se trebalo voziti, u nekim slučajevima, i po nekoliko sati. Loše komunikacije su bile drugi velik problem kolonista. Ceste su bile loše pa je prijevoz proizvoda i ljudi trajao znatno duže. Nedostajala je i povezanost kolonija s nekom od glavnih cesta koja im je mogla olakšati pristup velikim gradovima. To je imalo dvostruku negativnu posljedicu: u slučaju bolesti ili poroda, bolesnikje morao biti podvrgnut dugom putu, a u ekonomskom smislu su kolonije mnogo više trpjele jer nisu mogle izvoziti svoje proizvode.

Kolonije (osim Rudolfstala) nisu imale ni svoj poštanski ured, nego su poštu obično podizali pojedinci u obližnjem gradu, ili je u nekim slučajevima kolonije posjećivao poštar, ukoliko su ceste i mostovi bili prohodni. Opskrba vodom je bila jednako loša. Ako se u blizini kolonije nalazila rijeka, to je samo djelomično olakšavalo situaciju jer se ta voda mogla koristiti za stoku, kućne poslove i navodnjavanje. Bunare s vodom za piće nisu imale sve kolonije u svojoj neposrednoj blizini. U slučaju da su kolonisti željeli poduzeti određene radove, bio im je potreban novac, tačnije kredit. ali nije bilo novčanih zavoda čiji su uvjeti mogli odgovarati kolonistima. Mnogi su se smatrali iznevjerenim jer nakon isteka desetogodišnjeg roka od potpisivanja ugovora kolonista i Zemaljske vlade o ustupanju zemlje, kolonisti nisu postali vlasnici iste, iako im je to obećano. Nepostojanje ili nepravilno vođenje zemljišnih knjiga je situaciju dodatno otežavalo. Morala se voditi i bitka za škole na njemačkom jeziku.

Međutim, bilo je i kolonista koji su se uspjeli izvrsno snaći u novoj zemlji. To se prvenstveno odnosi na prve koloniste koji su došli u Bosnu. Oni su fonnirali napredna poljoprivredna imanja na kojima je forsirano napredno ratarstvo i stočarstvo. Neki su čak postajali njemačke „age” s kmetovima, dok je jedan dio ulagao kapital i u industriju, zanatstvo i trgovinu. Kolonija Windthorst prednjači u razvoju. U ovoj koloniji je Ferdinand Brenzinger držao gostionicu i trgovinu, koju je Renner, u posjetu koloniji I 886. godine, okarakterizirao kao seosku krčmu. Kada je isti putopisac ponovo posjetio koloniju 1894. godine, primijetio je napredne promjene. Kolonija je dobila i ciglanu u kojoj je radilo dosta talijanskih radnika.

Osim Windthorsta, svoje ciglane, ali i pilane su imale i kolonije Rudolfstal i Franz-Josefsfeld (ovdje su postojale dvije privatne kompanije – Leitenberger i Winterkom s velikim gaterima). U Rudolfstalu su postojala tri velika zemljoposjednika. Kolonija je bila poznata po mliječnim proizvodima koje su slali u Banju Luku. Imali su planove proširiti izvoz ovih proizvoda i u Jajce, Travnik i Sarajevo. Filijala samostana Maria Sterm otkupljivala je od ove kolonije godišnje 140 vagona pšenice i 2200 litara mlijeka dnevno, a kolonija je bila i član poljoprivrednog udruženja iz Windthorsta.

Razlikujemo dva osnovna tipa naselja: formirana velika imanja koja su medusobno odijeljena poljima (rajnsko-donjonjemački tip) i kompaktna, zatvorena naselja (dunavsko-švapski tip). Prvom tipu pripadaju kolonije Windthorst i Rudolfstal koje su nastale na plodnom tlu uz cestu Banja Luka – Bosanska Gradiška. Velika imanja su okružena šumarkom i ograđena plotom. Zgrada za stanovanje sa štalom je izgrađena na prostoru koji se prostire uz ulaz s ulice. Kuće su izgradene od cigle. U dvorištu su smještene i zgrade za svinje i krave, šupa za kola, žitnica s mjestom za vršidbu, hambar za kukuruz. Svako imanje je imalo bunar s vodom. Renner navodi da se osjećao kao da je u Sjevernoj Njemačkoj kada je došao u Gornji Windthorst, jer su kuće gradene od cigle, pokrivene crijepom, prozori su ukrašeni šarenim zavjesama, zelenim žaluzinama i cvijećem. On također navodi da kuće u naselju nisu zbijene, kao što je to slučaj u Bosni i da su mnogo Ijepše od kuća domaćeg stanovništva.

Drugom tipu naselja pripadaju npr. kolonije Franz-josefsfeld, Branjevo , Dugo polje i Dubrave . Kod dunavsko-švapskih sela ulice se sijeku pod pravim kutom, a na mjestu račvanja dviju velikih ulica (što se podudara sa središtem naselja) smještene su crkva, župni ured, škola i učiteljski stan, opština i krčma. Kuće na imanjima su zidane prvobitno od glinenih, a poslije od kamenih cigli i u vrijeme Uskrsa se kreče (osim podnožja koje ostaje sivo ili crno). Osim stambenih zgrada i ovdje su postojali popratni objekti bez kojih bi bavljenje zemljoradnjom i stočarstvom bilo nezamislivo. Na suprotnoj strani imanja se nalazila ljetna kuhinja s velikom peći. Imanje je imalo bunar s vodom za piće i koritom za stoku. Svako imanje je bilo ograđeno drvenom ogradom i prema ulici i prema susjednom imanju. Slično su uređene i ostale erarne kolonije nastale 90-ih godina, samo što su one zbog nepogodnog terena i loše kvalitete tla bile puno siromašnije.

Škola i crkva su bila dva najvažnija objekta za njemačke doseljenike. U nekim mjestima su ove građevine zauzimale središnji dio kolonije. Često su to bile prve zgrade koje bi kolonisti podigli kada bi došli u Bosnu i osnovali koloniju. Međutim, podizanje zgrada za školu i crkvu podrazumijevalo je i velike izdatke. S njima su se kolonisti nosili na dva načina: ili su sredstva stjecali zahvaljujući dobrotvornim prilozima, ili su dobivali besplatnu japiju, što je olakšavalo gradnju. U Rudolfstalu su se o školi brinule „Sestre dragocjene krvi Isusove” iz samostana Nazareth, dok su kolonisti bili dužni opskrbljivati školu potrebnim klupama i ogrjevom.

Škole u kolonijama su se susretale s različitim problemima kao što su nedostatak adekvatnog prostora, borba kolonista da se u školama uči njemački jezik (kada su u pitanju škole koje izdržava država), ali je gorući problem predstavljao nedostatak stručnog kadra. hjazarenke su samo djelomično mogle nadomjestiti taj kadar, ali samo u pojedinim kolonijama, poput Rudolfstala. U Windthorstu su takoder djelovale nazarenke, čijom zaslugom je ova kolonija i dobila škole (po jedna škola u svakom dijelu Windthorsta), kojima je upravljala opština. U drugim kolonijama su radili pomoćni učitelji. U Branjevu je učitelj Samuel Hatz držao osim škole i „vrt mustru”, odnosno vrt koji je služio za vježbanje učenika u satima iz poljoprivrede.

Obrazovnim procesom i školstvom su mogle biti zadovoljne samo one kolonije koje su imale konfesionalne škole, gdje je plan i program bio u skladu sa željama i osjećanjima njemačke manjine u Bosni. Državne osnovne škole su mogle samo djelomično odgovoriti zahtjevima kolonista, ali su bile i kamen spoticanja budući da je forsirano učenje srpsko-hrvatskog jezika. U najnezavidnijem položaju su bile kolonije koje uopšte nisu imale školu jer je prirodna posljedica takva stanja bila nepismenost, dok su djeca morala školovanje privoditi kraju u drugim kolonijama.

Škola u Rudolfstalu je brojala l00 djece, uzrasta od 6 do 12 godina. Oni su bili ponosni na svoju školu, nikada ne bi prihvatili državnu školu sa srpsko-hrvatskim jezikom, nego bi radije izdržavali konfesionalnu školu jer su se kolonisti plašili da bi mlađa populacija mogla zaboraviti svoj jezik, korijene, običaje i tradiciju. l kolonija Branjevo je bila spremna voditi borbu za vlastitu nacionalnu i konfesionalnu školu dok su kolonije poput Dugog polja i Kalendarovca trebale povesti borbu za bilo kakvu. Mladi kolonisti koji nisu htjeli ostati samo na osnovnoj školi su školovanje mogli
nastaviti na Isusovačkom kolegiju u Travniku.

Osim škole, druga institucija koja je igrala veoma važnu ulogu u očuvanju njemačkog identiteta u kolonijama je bila crkva. Prethođno je spomenuto da su kolonisti bili rimokatolici i evangelici halvetske i augsburške vjeroispovijesti. Smatra se da je njihovo brojčano stanje, do kraja austro-ugarske uprave, iznosilo 7000 evangelika i 4000 katolika. Kolonista rimokatolika je u razdoblju 1878.-I895. najviše bilo u kolonijama Winđthorst i Rudolfstal (ovdje su katolici živjeli zajedno s evangelicima). U prvoj koloniji su živjeli uglavnom katolici, a dušobrižništvo nad njima je preuzeo prior Franz koji je svakog petka dolazio u Donji Windthorst. On se drži osnivačem crkve Srca Isusova u ovoj koloniji. Njegovu ulogu je kasnije preuzeo Gabel, koji je u Srednjem Winđthorstu osnovao crkvu Sv. Jozefa. Dušobrižništvo i religijska nastava su istinski bile njegovane jedino u kolonijama Windthorst i Rudolfstal, pri čemu je veliku ulogu odigrao samostan trapista Maria Stern, ali i Sestre dragocjene krvi i Kćeri Božanske Ijubavi. U ovim kolonijama su crkve podignute odmah po osnivanju naselja. S vremenom su osnivana i pjevačka i razna crkvena društva. Iz ove dvije kolonije su proizašla i dva misionara koji su se uputili u Afriku. Medutim, u nekim kolonijama (npr. Sibovska), njemački kolonisti su živjeli izmiješani sa Hrvatima te je postojala opasnost asimilacije njemačke manjine u hrvatski nacionalni korpus.

Evangelici nisu dobili odmah svoju crkvenu opštinu. Prva crkvena opština evangelika nastala je zahvaljujući kolonistima iz Rudolfstala. Uređenje ove opštine (za obje konfesije) službeno je odobreno u novembru l887. godine. Statut je potvrden sljedeće godine nakon čega se moglo početi s gradnjom crkve. Dopuštena je i potpora za dušobrižnika. Sljedeća evangelička crkvena opština je uređena u koloniji Franz-Josefsfeld 1889. godine, s potporom za dušobrižnika u iznosu od 500 forinti.

Svaka opština je imala svoj statut, dok je u organizacijskom smislu bilo jako važno opštinsko vijeće, prezbiterij, koji čine pastor i svjetovni članovi, te župni ured. Međutim, evangelici nisu imali posebne ženidbene sudove, nego su im u tom pitanju bili mjerodavni civilni sudovi. Svaki vjernik bio je dužan pristupiti najbližoj crkvenoj opštini i uplaćivati godišnji iznos koji je varirao od 20 do 120 kruna.

Kolonisti su čitali uglavnom listove na njemačkom jeziku koje su nabavljali iz inoszemstva i susjedstva. Neki od časopisa koji su izlazili u susjedstvu su: zemunski „Ostlicher Grenzbote” (1879-1895), vinkovački „Vinkovitzer deutsche Presse” (od 1893.) ili osječki „Slawonische Presseo (1885-1914).

Odnos domaćeg stanovništva i njemačkih kolonista

Dolazak stranih kolonista u Bosnu je kod domaćeg stanovništva, sudeći prema zabilježenim reakcijama, izazivao različita osjećanja, koja su se kretala na dihotomičnoj liniji znatiželja-negodovanje-otvoreni prosvjed-neutralnost-suradnja. Jedan dio kolonista je živio izmiješano s domaćim ljudima, drugi dio je bio orijentiran na njih preko trgovine. pošte i sl. U toj interakciji je bilo i primjera povećanih tenzija, ali i primjera izvrsne suradnje dvije strane.

Kolonisti su dolazili u konflikt uglavnom s pravoslavnim i muslimanskim stanovništvom, i to iz više razloga, kao što je pitanje podjele zemlje i servitutskih prava ispaše i drvarenja, pitanje davanja različitih povlastica od strane Zemaljske vlade. protekcija kolonista, težnja kolonista da očuvaju svoj integritet i identitet ne želeći se često prilagoditi važećim modalitetima bosanskohercegovačkog društva.

Vlada je ovakav razvoj dogadaja imala u vidu te je razmatrala mogućnosti u kojima bi podjela zemlje bila izvršena tako da se domaće stanovništvo ne osjeća zapostavljeno, što bi dovelo do neskladnih odnosa. U slučajevima kada je do sporova ipak dolazilo, lokalna tijela vlasti su onda preuzimali ulogu arbitra i pokušavali izgladiti nastale nesuglasice. Srbi nastanjeni u sjevernom dijelu Bosne, gdje su kolonije uglavnom i nastajale, su znali bojkotirati koloniste (slučaj kolonista iz Franz-josefsfelda). mogli su ih ometati u važnim aktivnostima, i to legalnim putem, budući da u nekim kolonijama nije postojao mjesni sudac, nego je tu funkciju obavljao srpski knez, a bilo je i primjera gdje se ne može jasno zaključiti je li posrijedi bila usmjerena mržnja protiv kolonista ili čisti nesporazum i kulturološke razlike. U odnosima s muslimanima, kolonisti su znali imati neprilike posebno kada je u pitanju podjela zemlje ili servituta.

Medutim, zabilježeni su i slučajevi suradnje i razmjene ideja između kolonista i domaćih. Tu se u prvom redu misli na utjecaj kolonista na unaprjeđenje poljoprivredne proizvodnje, korištenje modernih alatki u obradi zemlje, uzgoj stočne hrane, korištenje stajskog gnojiva i uzgoj naprednih pasmina. U tom smislu se utjecaj kolonista na domaće može ocijeniti kao izuzetno pozitivan. Osim poljoprivredne, ostvarenaje i suradnja na polju trgovine i poduzetništva . Kolonije su svoje proizvode izvozile i u obližnja gradska središta. I mladi ljudi iz kolonije i lokalnih mjesta su dolazili u kontakt. Taj kontakt je uglavnom ostvarivan u mjestima gdje su postojale izmiješane škole. Djeca kolonista i domaćih su također dolazila u kontakt i prilikom nadzora stoke na livadama. Njemačka djeca su stoga vrlo brzo ovladala srpsko-hrvatskim jezikom.

Windthorst i Rudolfstal su i osim povremenih problema spadale u red jako razvijenih kolonija, o čemu se osobno uvjerio vladin vijećnik Jaroslav von Sedlintzky kada ih je posjetio krajem 1899. godine. On navodi da su se kolonisti u ovim kolonijama uspjeli konsolidirati. Ne bave se samo poljoprivredom i stočarstvom, nego su industrijski poduzetnici . U koloniji su se etablirali i pojedini zanati. Sve parcele su im kultivirane, kuće su pravljene od cigle, a na pašnjacima se može vidjeti samo stoka najbolje pasmine. Istina, ovim kolonijama su dosta pomogli trapisti, koji su osnovali svoju filijalu „Ad Sct. Josephum” u Rudolfstalu, gdje se počelo s proizvodnjom sira, tako da je od kolonista otkupljivano mlijeko. Druga filijala trapistaje osnovana u Windthorstu, što je značajno popravilo financijski položaj kolonista (u proljeće i prvim mjesecima ljeta za 1 litru mlijeka su mogli dobiti od 6 do 7 ‘/s krajcara). „Schwestern vom kostbaren Blute” održavale su dvije škole u Windthorstu i jednu u Rudolfstalu. Kolonija Rudolfstal je 2. listopada 1905. godine proslavila 25 godina svog postojanja. Program za proslavu 25-godišnjice ove kolonije je bio sadržajan, a podrazumijevao je najavu proslave crkvenim zvonima u predvečerje l. oktobra te jutarnju službu u crkvi, ručak u gostionici Oskara Bokmanna, govor župnika Diitmanna iz Windthorsta i slične sadržaje sljedećeg dana. Na koncu treba još istaknuti pokušaj kolonista iz Windthorsta da riješe problem podizanja kredita. Da bi to postigli, tražili su 1901. godine od Zemaljske vlade osnivanje vlastite štedionice. Zemaljska vlada je obećala dopustiti osnivanje ove štedionice jedino pod uvjetom da se iz statuta iste izostavi stavka prema kojoj članovi štedionice mogu biti samo katolici.

Facebook Komentari