Filijala Marijin Dvor

Trapisti su kupili 1893. godine u Windhorstu zemlju od jednog koloniste i tu osnovali filijalu Marienburg – Marijin Dvor. Kamen temeljac postavili su 18. marta iste godine. Sagradili su i crkvu i u njoj slavili prvu sv. misu 18. novembra.I u ovoj filijali otvorili su pored ostalih gospodarskih objekata i siranu. Mještani su im i ovdje svakodnevno isporučivali mlijeko koje se oni prerađivali u sir i maslac.

Proizvodnja sira u obje filijale uspješno se razvijala. Svakoga dana otkupljivali su 2.000 ili čak 3.000 litara mlijeka. S uspješnim razvojem sirana otkup mlijeka se povećao na čak 8.000 litara mlijeka. Proizvodnja sira dostigla je godišnje 100 do 120 tona, a maslaca do 110 tona. Višak otkupljenog i vlastitog mlijeka pasterizirali su i dovozili u Banjaluku gdje su ga nudili na prodaju. Mlijeko je bilo veoma cijenjeno zbog svoje kvalitete, ali i zbog cijene. Naime, bilo je jeftinije nego kod drugih prodavača.

Sir su pakirali u pakete od 4,8 kg i slali ga poštom, odnosno otpremali željeznicom naručiteljima po cijeloj Monarhiji, ali i van njezinih granica. Bili su također i službeni opskrbljivači sirom kraljevskog dvora u Beogradu.

Putopisac H. Renner piše: “Sada se samostan… bavi fabrikacijom takozvanog trapističkog sira, koji je na dobru glasu i izvozi se i u inozemstvo. Pošto samostan nema toliko krava, uzima se mlijeko za samostansku siranu ponajviše iz bliskih njemačkih naseobina”.

Jedan kasniji kroničar bilježi: “Neću pretjerati ako ustvrdim da je danas Lijevče polje najrazumnije obrađeni predjel Bosne. Bosanski težaci iz okolice poprimili su nov način obrađivanja zemlje, te se danas takmiče s naseljenicima.

Sir su redovno slali na analize. Tako su 25. oktobra 1926. uputili Higijenskom zavodu sa školom narodnog zdravlja u Zagrebu tri uzorka sira pod sljedećim nazivima: “Fromage des Trapistes Croatie”, “Modly-ev Trapist sir” i “Fromage des Trapistes Mariastern”. Nakon
analize Zavod je poslao svoje stručno mišljenje pod br. 1390/926 od 17. novembra 1926. u kojem kaže: “Sve tri vrste sira su prvorazredne (vollfetter Käse) bez bitne razlike, osim u procentualnom mnoštvu vode, koja bi u trgovačkom pogledu mogla uplivisati na cijenu”.

No, ni siranama nije bilo lako poslovati pozitivno u to vrijeme. Naime, rješenjem Kraljevske banske uprave I broj 2583/T od 4. januara 1934. godine trapističke sirane uvrštena su u “industrijske radnje”.Stoga trapisti traže da se to rješenje stavi van snage i da ih se “uvrsti u proizvodne radnje zanatskog obima”.

Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine, Otsek za trg. obrt i ind. donosi 14. travnja (aprila) 1938. godine rješenje br. 2309/T-38 u kojem stoji: “…donosim Odluku da se sirarska radnja Samostana trapista ima smatrati proizvodnjom radnjom zanatskog tipa. Razlozi: Zapisnikom o komisijskom uviđaju sirarske radnje Samostana trapista u Aleksandrovcu i Novoj Topoli ustanovljeno je:
a) način proizvodnje: sama izrada sira izvodi se ručnim radom, na taj način što se posle kuvanja mleka ovo sipa u kace, u kojima se zasiri, posle čega se sir formira, stavlja u potrebne kalupe, a zatim pod prese. Za celi ovaj rad ne upotrebljava se motorna snaga. Za sirenje postoje tri kace, tri ručne prese za prethodno isceđivanje mase i šest redova ručnih presa sa kalupima.
b) Podela rada: Podela rada u industrijskom smislu ne postoji.
v) Broj uposlenih radnika: U sirani posao obavlja pet redovnika (braće) uz povremenu pripomoć četiri poljoprivredna radnika.
g) Upotreba motorne snage: upotreba motorne snage prikazana je pod t.

a) odnosno ne upotrebljava se.
d) Da li se radi za stovarište ili prema porudžbini: radi se isključivo prema porudžbini.
đ) Dnevni kapacitet 100 (sto) sireva od cca 110 dk. dnevno u sirarskoj radnji u Aleksandrovcu, a u sirarskoj radnji u Novoj Topoli 80 (osamdeset) sirova iste težine.

Svi članovi komisije, kojoj je prisustvovao izaslanik Trgovinsko-industrijske i zanatske komore saglasili su se da se u konkretnom slučaju radi o proizvodnoj radnji zanatskog obima”.

Sirana u Topoli je uništena u septembru 1944. u ratnim dejstvima.

Trapisti tijekom 1946. godine još dobijaju brojne narudžbe za svoj sir iz Hrvatske, Slovenije, Srbije… Tako u pismu Gejzi Kerešiju, trgovcu iz Subotice, odgovaraju 13. septembra 1946. godine: “Ovime Vas učtivo izvješćujemo da Vašem nalogu u pogledu sira u Vašoj dopisnici od 5. o. mj. na žalost, ne možemo udovoljiti, budući
da je naša sirarna, pod kraj rata posve uništena sa cjelokupnim svojim uređajem.Sadašnje pak prilike ne dozvoljavaju nam da obnovimo sirarnu i nastavimo sadaljnjim radom na proizvodnji našeg, na daleko čuvenog sira trapist. To je prešlo u prošlost. Toliko za Vaše ravnanje.”

Pokoušaj ponovnog oživljavanja proizvodnje sira 1961. u Topoli je propao, a o pokušaju proizvodnje drugi put.

Facebook Komentari