x

Navodnjavanje je jedina šansa za poljoprivredu


Deficit padavina tokom proljeća i prvih ljetnih dana primorao je lijevčanske i potkozarske poljoprivrednike na intenzivno navodnjavanje. U toku je navodnjavanje voća, povrća, kukuruza, soje i drugih usjeva, ali i priprema mega projekata navodnjavanja.

Obavezna agrotehnička mjera

Ovu agrotehničku mjeru, koju agronomi preporučuju kao obaveznu, za sada može primijenjivati samo manji broj poljoprivrednika. Nekadašnji gigant “Ratarstvo” iz Nove Topole imalo je dvije hiljade hektara pod sistemom za navodnjavanje. Ova kapitalna investicija, mjerena desetinama miliona eura, koristi se samo sporadično. Iz akumulacionih jezera u Novoj Topoli i Aleksandrovcu navodnjava se krompir za industrijsku preradu i kukuruz.

Nismo svi u jednakim mogućnostima u pogledu navodnjavanja. Oni poljoprivrednici koji su u koncesiju dobili zemljište gdje ima podzemna cjevovodna mreža su u ogromnoj prednosti. Ja uzgajam krompir, luk, lubenice i kukuruz i morao sam kopati vlastite bunare i kupovati opremu za navodnjavanje. U suprotnom ništa ne bih mogao ubrati“, kaže Milan Šukalo, poljoprivrednik iz Gornjih Karajzovaca, sela u Lijevče polju.

Kvalitetna savska voda

Poljoprivrednici koji obrađuju zemljište pored rijeke Save, koriste vodu iz korita, kako bi natopili, uglavnom kukuruz.

Savska voda je veoma kvalitetna za navodnjavanje. Za nekoliko stepeni je toplija od podzemne vode, čista je, jedino joj je pristup malo otežan i treba više cijevi da bi se došlo do njive. Ali bez navodnjavanja nema kukuruza. Dokazao sam to minulih godina rekordnim prinosima uprkos deficitu padavina. Navodnjavanje je skupa investicija, ali isplativa“, kaže Smajil Cimirotić, farmer iz Dubrava kod Gradiške.

“Kap po kap” za voćare i povrtlare

Voćari, plasteničari i povrtlari uglavnom primijenjuju sistem navodnjavanja “kap po kap”. Koriste kišnicu ili podzemnu vodu, koja dostigne idealnu temperaturu u akumulacionim posudama.

Navodnjavanje je obavezna mjera, bez navodnjavanja ne bi bilo ni proizvodnje. Ukoliko želimo da budemo konkurentni proizvođačima iz Makedonije, Grčke, Albanije ili Španije, moramo intenzivno navodnjavati. Dokazano je da biljka tokom vegetacije mora imati dovoljno vlage, jer se samo tako apsorbuju gnojiva i biljka zdravo raste. Opredijelio sam se za povrtlarstvo i u potpunosti sam predan ovom poslu“, kaže Draško Banjac, poljoprivrednik iz sela Mašići.

Projekt razvoja navodnjavanja

Ipak, navodnjavanje bez konkretnih mjera od strane resornog ministarstva je veoma limitirano. Na sreću, ovaj problem je prepoznat i krenulo se ka njegovom rješavanju.

U Republici Srpskoj u toku je realizacija Projekta razvoja navodnjavanja vrijednog 24 miliona američkih dolara, čiji je cilj rehabilitacija i modernizacija postojećih sistema za navodnjavanje, te izgradnja novih sistema.

Kako je saopšteno iz Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Republike Srpske, od ukupne procijenjene vrijednosti projekta od 24 miliona dolara, 85 posto će se finansirati iz kredita Svjetske banke, a minimalno 15 posto će obezbijediti korisnici, lokalne zajednice i Vlade Republike Srpske.

Navodnjavanje 3.000 hektara

Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede pokrenulo je inicijativu za Projekat izgradnje “spojnog kanala” dužine od devet kilometara za zahvatanje vode iz rijeke Vrbas u kanal Osorna za navodnjavanje potencijalnih 3.000 hektara obradivih površina na području koje pripada opštinama Laktaši i Gradiška.

U toku je priprema tehničke dokumentacije, a ministar Stevo Mirjanić vjeruje da će ovaj kanal, koji presjeca Lijevče polje na dva dijela, omogućiti poljoprivrednicima dovoljno kvalitetne vode za navodnjavanje.

Foto: M. Pilipović

Boško GrgićAutor Boško Grgić

Boško je inžinjer menadžmenta sa dugogodišnjim iskustvom u poljoprivredi i novinarstvu. Autor na desetine tv, radio i štampanih serijala o poljoprivrednoj proizvodnji.

 

x

Agroindustrijska zona u Novoj Topoli kao motor poljoprivrede


 

Kada proradi, Agroindustrijska zona u Novoj Topoli će biti na samo 15 kilometara od Hrvatske i Evropske unije, Gradiške, Srpca i Laktaša, desetak kilometara od banjalučkog aerodroma, manje od 150 kilometara od Zagreba i na jednakoj udaljenosti od Beograda, Ljubljane i Sarajeva.

Na 144 hektara korisne površine će biti izgrađeno na desetine fabrika koje će prerađivati poljoprivredne proizvode, pakovati ih, prometovati i skladištiti. U Agroindustrijsku zonu do sada je uselilo šest privrednih društava, dok ih se deset priprema za gradnju proizvodnih kapaciteta.

Načelnik opštine Gradiška, Zoran Adžić, kaže da je neophodno pripremiti kompletnu infrastrukturu kako bi ova zona investitorima bila privlačnija od ostalih.

Nakon zastoja ponovo se ulaže u zonu

Adžić smatra da je zapostavljanje zone bilo krajnje neodgovorno, te da treba iznaći sredstva i užurbano krenuti u izgradnju saobraćajnica, kanalizacije, elektro i druge infrastrukture.

Planom kapitalnih investicija opštine za ovu godinu, koji je u iznosu od 10,7 miliona maraka usvojen na posljednjoj sjednici, predviđeno je i ulaganje u Agroindustrijsku zonu od 2,5 miliona maraka. Odmah smo obezbijedili 200.000 KM za nastavak gradnje pristupnih saobraćajnica i kanalizacionog sistema“, kaže Adžić.

Da lokalna vlast radi ubrzano na ovoj zoni pokazuje i činjenica da se uveliko radi na raspisivanju tendera za izvođače radova, kako bi se infrastruktura završila već ove godine.

Nova radna mjesta i u selima

Prednost prilikom prodaje građevinskog zemljišta će imati prerađivačka preduzeća, kako bi poput zamajca animirali domaću poljoprivredu. Korist će biti višestruka, jer će se otvarati nova radna mjesta i u samoj zoni, a i u selima“, rekao je Adžić.

Osim prerade žitarica i proizvodnje stočne hrane, pakovanja voća i povrća, proizvodnje konditorskih proizvoda, predviđa se i izgradnja hladnjača i skladišta, pa će Agroindustrijska zona u Novoj Topoli biti svojevrsni sabirni centar proizvoda domaće poljoprivrede.

Indirektnu korist će imati prateće djelatnosti izvan zone, a najviše agrar, koji već decenijama ili tapka u mjestu ili plaća danak podređenom položaju u odnosu na evropske proizvođače.

Značajna ekspanzija Agroindustrijske zone u Novoj Topoli uslijediće već ove i naredne godine.


Boško Grgić

Autor Boško Grgić

Boško je inžinjer menadžmenta sa dugogodišnjim iskustvom u poljoprivredi i novinarstvu. Autor na desetine tv, radio i štampanih serijala o poljoprivrednoj proizvodnji.

x

Rogolji šampioni u svinjogojstvu, folkloru i poljoprivredi


Rogolji, selo u srcu Lijevče polja, poznato je po vrijednim ljudima, manifestaciji Rogoljska žetva, brojnim uspješnim direktorima, folkloru, ali i svinjogojcima. Rogolji imaju tek nešto više od 700 stanovnika, među kojima je tridesetak velikih robnih proizvođača u oblasti svinjogojstva.

I dok su čitaoci “Agrokluba” već upoznati da su Gornji Karajzovci selo sa najviše plastenika sa cvijećem u BiH, Donji Karajzovci po krompiru i kuglaškim šampionima, da su Rovine poznate po farmerima, proizvođačima junećeg mesa, Dubrave po rekorderima u proizvodnji mlijeka, Liskovac po kamilici, Rogoljski znak prepoznavanja su svinjogojci.

Agronom Momir Cvjetković Baćko kaže da je to tradicija u ovom selu, koga mnogi smatraju i nabogatijim lijevčanskim selom.

Moji Rogoljčani su prije svega vrijedni i pošteni ljudi. Oduvijek su na obližnje pijace vožene najbolje svinje upravo iz Rogolja. Za kvalitet svinja, uglavnom pasmine landras i jorkšir znaju kupci iz Hercegovine, Mrkonjić Grada, Kotor Varoši, Prijedora i drugih bosanskohercegovačkih gradova“, kaže Cvjetković.

I dok u veće farmere spadaju Savo Vasiljević, Drago Hrvaćanin, Dragiša, Veljko i Stevo Cvjetković, Mirko Sladojević se drži svoje granice od desetak rasnih krmača prasilica.

I kada je cijena visoka i kada je niska, ja se ne kolebam i držim se rasne svinje. Trenutno se cijena i prasadi i tovljenika kreće oko 3,5 konvertibilnih maraka za kilogram žive vage, što je na samoj ivici rentabilnosti, ali ja se ni jednog trenutka ne predomišljam. Godišnje prodam oko 200 prasadi i uklapam se u prosječnu cijenu“, kaže Mirko Sladojević, inače poznati lovac i najveći majstor za specijalitete od divljači.

Rogoljčani prednjače i u ratarenju

Rogoljčani pretežno sami proizvode stočnu hranu, a poznati su i kao rekorderi u prinosima kukuruza i soje. Kukuruz redovno u ovom dijelu Lijevče polja prebaci 10 tona suhog zrna po hektaru, a soja četiri tone.

Čisto ratarenje se ne isplati, stočarstvo je praktično produžetak proizvodnog ciklusa. Iako je koeficijent obrta u ovoj grani poljoprivrede veoma nizak, moje komšije su pokazale da su pravi stručnjaci u tovu svinja. Iako se direktno ne bavim svinjogojstvom, svakodnevno sam u ovoj oblasti, pošto mi je specijalnost ishrana stoke. I za mene kao stručnjaka je uspjeh da su moje komšije najbolji farmeri u regiji, kaže agronom Momir Cvjetković.

“Rogoljska žetva” nadaleko poznata manifestacija

Kada nisu na njivi ili u štali, vrijedni Rogoljčani su okupljeni oko folklora, fudbala ili tradicionalne manifestacije “Rogoljska žetva“.

Savo Vasiljević je začetnik ove originalne ideje, prihvaćene nadaleko i naširoko.

Želja mi je da mladim generacijama pokažemo kako se nekad žnjelo i kosilo žito uz pjesmu. Dolazak vršalice je bio jedan od najradosnijih dana u Rogoljima. Slavilo se novo žito, slavila se pogača, rekao je Vasiljević, domaćin ove tradicionalne manifestacije koja svake godine okupi na hiljade ljudi.

Rogoljčani, oduvijek složni i snalažljivi, pokazali su se u svemu kao najbolji. Odavde je poteklo dosta direktora, farmera, uspješnih advokata i notara, privrednika, jednostavno rečeno dobrih i uspješnih ljudi.

Boško Grgić

 

Autor Boško Grgić

x

Složni Grgići proizvode juneće meso za pola Bosne


Najljepših pet kuća u nizu pored puta GradiškaBanja Luka pripadaju Grgićima, Jasminu, Murisu, Mehmedu, Ademu i Samiru. Kuće složne braće i rođaka Grgić nalaze se u Rovinama, selu u srcu Lijevče polja. Za prelijepa dvorišta prepuna zelenila i cvijeća zadužene su žene, dok su muškarci farmeri. Iza kuća nalaze se farme, silosi, mašinski parkovi i skladišta stočne hrane. Kroz manji dio farmi proveo nas je Muris Grgić. U njegovoj farmi trenutno je preko 200 junadi. Muris ih tovi 12 do 13 mjeseci i onda isporučuje uglavnom domaćoj mesnoj industriji.

“Bilo je dobro dok je išao izvoz u Tursku. Sada se snalazimo kako znamo i umijemo, utovljene bikove prodajemo domaćim klanicama po cijeni od 3,70 do 3,80 konvertibilnih maraka. Lani je otkupna cijena bila 4,5 maraka po kilogramu žive vage i to je ta rentabilna cijena”, kaže Muris.

Podsticaji bi značili mnogo

Prolazeći kroz prostrano ekonomsko dvorište Muris priča da im nedostatak tržišta za prodaju utovljene junadi nije jedini problem. Osim neuređenog tržišta tu je i izostanak podsticajnih sredstava.

“Izvoz ne ide, ali ide uvoz. Uvozi se sve i svašta, smrznuto meso sumnjivog kvaliteta. Nemamo ni podsticaja. Kolege iz Gračanice mi pričaju da po jednom utovljenom biku dobiju 500 maraka podsticaja. Mi smo imali po 100 maraka, ali trebalo je odraditi mnogo papirologije da se ni to nije isplatilo raditi” kaže Muris.

Odmah do Murisove nalazi se farma njegovog amidže Jasmina, sa takođe 200 grla. U preostale 3 farme, kojima gazduju Mehmed, Adem i Samir u tovu je po 40 junadi. Sveukupno u pet farmi braće i rođaka Grgić u tovu je više od 520 junadi. Muris i Jasmin Grgić kažu da prođu pola Bosne kupujući mušku telad kvalitetne pasmine da napune farme.

“Rasnu trelad kupujemo od Velike Kladuše i Cazina, preko Dubice do Omarske Gradiške i Laktaša. Mnogo puta pređemo dok kupimo dovoljno tovnog materijala, jer stočarstvo je u našoj zemlji gotovo uništeno”, kaže Muris Grgić.

Moderni mašinski i vozni park

Grgići imaju veoma kvalitetnu poljoprivrednu mehanizaciju. Rade po 60 hektara vlastitog i zakupljenog državnog poljoprivrednog zemljišta, proizvodeći silažni i kukuruz za zrno, krmiva i druge usjeve. I u ratarskoj proizvodnji su na udaru jer nisu ni malo povlašteni od strane resornog ministarstva.

“Imamo samo ogromnu volju i želju za poslom. Ratari u Federaciji BiH su u boljem položaju od nas jer imaju podsticaje za zasijani silažni kukuruz, mi nemamo. A zapošljavamo radnike i mi ukućani smo svakodnevno uključeni u radove u farmi. Za nas ne postoji ni subota ni nedjelja, ni nova godina niti bilo koji drugi praznik. Treba svakodnevno hraniti i čistiti farme, proizvesti stočnu hranu”, kaže Muris.

I dok se u farmama nalaze traktori Deutz, Renault, John Deere, a u dvorištu luksuzni automobili i džipovi, još jedan detalj lako je zapaziti pored pet prelijepih kuća porodice Grgić. Riječ je o uličnoj rasvjeti, koju su sami finansirali.

“Kada smo gradili vlastitu uličnu rasvjetu pitali su nas mnogi zašto su lampioni okrenuti ka kućama, a ne ka ulici, odgovorili smo zato jer je to rasvjeta koju mi gradimo i mi plaćamo utrošenu električnu energiju. Vidjeli smo mnogo lijepih primjera po Danskoj i Njemačkoj i želimo da idemo ukorak sa svijetom“, kaže Muris, poznatiji kao Mujko, jedan od petorice složnih Grgića nadaleko poznatih farmera.

Autor Boško Grgić

(agroklub)