Arhive kategorije: Istorija

Filijala Marijin Dvor

Trapisti su kupili 1893. godine u Windhorstu zemlju od jednog koloniste i tu osnovali filijalu Marienburg – Marijin Dvor. Kamen temeljac postavili su 18. marta iste godine. Sagradili su i crkvu i u njoj slavili prvu sv. misu 18. novembra.I u ovoj filijali otvorili su pored ostalih gospodarskih objekata i siranu. Mještani su im i ovdje svakodnevno isporučivali mlijeko koje se oni prerađivali u sir i maslac.

Proizvodnja sira u obje filijale uspješno se razvijala. Svakoga dana otkupljivali su 2.000 ili čak 3.000 litara mlijeka. S uspješnim razvojem sirana otkup mlijeka se povećao na čak 8.000 litara mlijeka. Proizvodnja sira dostigla je godišnje 100 do 120 tona, a maslaca do 110 tona. Višak otkupljenog i vlastitog mlijeka pasterizirali su i dovozili u Banjaluku gdje su ga nudili na prodaju. Mlijeko je bilo veoma cijenjeno zbog svoje kvalitete, ali i zbog cijene. Naime, bilo je jeftinije nego kod drugih prodavača.

Sir su pakirali u pakete od 4,8 kg i slali ga poštom, odnosno otpremali željeznicom naručiteljima po cijeloj Monarhiji, ali i van njezinih granica. Bili su također i službeni opskrbljivači sirom kraljevskog dvora u Beogradu.

Putopisac H. Renner piše: “Sada se samostan… bavi fabrikacijom takozvanog trapističkog sira, koji je na dobru glasu i izvozi se i u inozemstvo. Pošto samostan nema toliko krava, uzima se mlijeko za samostansku siranu ponajviše iz bliskih njemačkih naseobina”.

Jedan kasniji kroničar bilježi: “Neću pretjerati ako ustvrdim da je danas Lijevče polje najrazumnije obrađeni predjel Bosne. Bosanski težaci iz okolice poprimili su nov način obrađivanja zemlje, te se danas takmiče s naseljenicima.

Sir su redovno slali na analize. Tako su 25. oktobra 1926. uputili Higijenskom zavodu sa školom narodnog zdravlja u Zagrebu tri uzorka sira pod sljedećim nazivima: “Fromage des Trapistes Croatie”, “Modly-ev Trapist sir” i “Fromage des Trapistes Mariastern”. Nakon
analize Zavod je poslao svoje stručno mišljenje pod br. 1390/926 od 17. novembra 1926. u kojem kaže: “Sve tri vrste sira su prvorazredne (vollfetter Käse) bez bitne razlike, osim u procentualnom mnoštvu vode, koja bi u trgovačkom pogledu mogla uplivisati na cijenu”.

No, ni siranama nije bilo lako poslovati pozitivno u to vrijeme. Naime, rješenjem Kraljevske banske uprave I broj 2583/T od 4. januara 1934. godine trapističke sirane uvrštena su u “industrijske radnje”.Stoga trapisti traže da se to rješenje stavi van snage i da ih se “uvrsti u proizvodne radnje zanatskog obima”.

Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine, Otsek za trg. obrt i ind. donosi 14. travnja (aprila) 1938. godine rješenje br. 2309/T-38 u kojem stoji: “…donosim Odluku da se sirarska radnja Samostana trapista ima smatrati proizvodnjom radnjom zanatskog tipa. Razlozi: Zapisnikom o komisijskom uviđaju sirarske radnje Samostana trapista u Aleksandrovcu i Novoj Topoli ustanovljeno je:
a) način proizvodnje: sama izrada sira izvodi se ručnim radom, na taj način što se posle kuvanja mleka ovo sipa u kace, u kojima se zasiri, posle čega se sir formira, stavlja u potrebne kalupe, a zatim pod prese. Za celi ovaj rad ne upotrebljava se motorna snaga. Za sirenje postoje tri kace, tri ručne prese za prethodno isceđivanje mase i šest redova ručnih presa sa kalupima.
b) Podela rada: Podela rada u industrijskom smislu ne postoji.
v) Broj uposlenih radnika: U sirani posao obavlja pet redovnika (braće) uz povremenu pripomoć četiri poljoprivredna radnika.
g) Upotreba motorne snage: upotreba motorne snage prikazana je pod t.

a) odnosno ne upotrebljava se.
d) Da li se radi za stovarište ili prema porudžbini: radi se isključivo prema porudžbini.
đ) Dnevni kapacitet 100 (sto) sireva od cca 110 dk. dnevno u sirarskoj radnji u Aleksandrovcu, a u sirarskoj radnji u Novoj Topoli 80 (osamdeset) sirova iste težine.

Svi članovi komisije, kojoj je prisustvovao izaslanik Trgovinsko-industrijske i zanatske komore saglasili su se da se u konkretnom slučaju radi o proizvodnoj radnji zanatskog obima”.

Sirana u Topoli je uništena u septembru 1944. u ratnim dejstvima.

Trapisti tijekom 1946. godine još dobijaju brojne narudžbe za svoj sir iz Hrvatske, Slovenije, Srbije… Tako u pismu Gejzi Kerešiju, trgovcu iz Subotice, odgovaraju 13. septembra 1946. godine: “Ovime Vas učtivo izvješćujemo da Vašem nalogu u pogledu sira u Vašoj dopisnici od 5. o. mj. na žalost, ne možemo udovoljiti, budući
da je naša sirarna, pod kraj rata posve uništena sa cjelokupnim svojim uređajem.Sadašnje pak prilike ne dozvoljavaju nam da obnovimo sirarnu i nastavimo sadaljnjim radom na proizvodnji našeg, na daleko čuvenog sira trapist. To je prešlo u prošlost. Toliko za Vaše ravnanje.”

Pokoušaj ponovnog oživljavanja proizvodnje sira 1961. u Topoli je propao, a o pokušaju proizvodnje drugi put.

Topolski Oras

Ne da se Oras, a nedaju se ni oni koji pričaju priče o orasu o kojem ne znaju ništa. Svi bi ga prisvojili sebi i pisali mu istoriju.

Niko ne zna o orasu ni ko ga je posadio ni kada, isto kao što bi rado izmjenuli istoriju Topole tako bi dodavali svoje istine i o ovome starcu, a jednostavno je, pitajte ga o tome što je vidio za svojih godina dok stoji tu i ispraća generacije đaka i onih koji su bolesni dolazili u njegov hlad i čekali da dođu na red kod doktora u ambulanti ispod njega.

Bogata je istorija njegova i kako to da se ne zna, a šta znate o Topoli, jeste se upitali kada i zašto bi je sakrili?  Svako mjesto se rodilo, razvijalo se, ljudi su dolazili, odlazili, oni koji su tu rođeni pamtili svoje djetinjstvo, školske dane i nosili u srcu kad su otišli pa i taj oras i sve hrastove, kestene, topole, bagreme, dudove, šumice, bare i priče o ljudima.

Sjećaš li se Burkata, Anke i Pjerina, Patenastera, Karlovića, poštara Ante, Mare i Stipe, nastavnice njemačkog Ani, Paule, učenja klavira kod časnih, nastavnika Ante, i mnogih drugih znanih i neznanih, malih i velikih, dobrih i loših. Sjećaš li se gape, staroga doma, dudova i bagrema, kupanja u kanalu?

Orasu stari sjećaš li se sutlijaša i kakava od mlijeka u prahu, okrajine hljeba, Fajke podvornika, grudvanja između “albanije” i škole, veličanstvenih sportskih takmičenja za dan škole, mršavih i debelih. Sjećaš se a ne možeš da pričaš, samo šutiš, sjećaš li se takmičenja u klikeranju pod tvojom krošnjom, sjećaš li se…?

Mnogi bi prisvojili brigu o tebi, pa i oni koji su ti sjekli grane da te smanje jer su te se bojali, pa bi te mjerili i premjeravali, a nisu ti dali da se raširiš koliko si htio i mogao jer si silan bio i ostao.

Ti nisi njihov ni moj, ti si simbol Topole, ti si Topolski Oras i svih onih koji su te upamtili, sviju onih koji imaju barem jednu priču o tebi, ti si simbol svih onih drvoreda koji su po jarku suncu štitili od ljetnih vrelina i pravili nezaboravnu hladovinu putnicima koji su prolazili kroz tu ljepotu.

Kako su ti kršili i sjekli grane tako ti braću i sestre posjekoše jer su ih se bojali, koji rekoše da je drveće opasno da bi mjesto zelene ljepote napravili betonska rugla koja danas gledamo i opasno prijete.

Danas bi neki da budeš simbol prepoznatljivosti Gradiške, a zašto kad  samo ovdje  je rasti mogao iako nije slobodan da pokaže dokle je mogao, a mogao je.

Turizam:Staza baštine – Od trapista do graničara

Nova Topola je uključena kao dio projekta ‘Staza baštine – Od trapista do graničara’.

Jum GulemBioski, Zidarski i Stolarski Majstori

Šta to ima Topola da ponudi za razvoj turizma, po našoj vladajućoj garnituri, ništa? Institucije koje bi trebale da misle o tome i ne žele da se bave Topolom i njenom istorijom, a trebali bi, jer kako bilo i kakva bila u vremenu od nastanka Windhorsta pa do kraja 1944, a i poslije ’44 vrijedi truda da bi se sagledao značaj Topole kako istorijsli, privredni, kulturni i svaki drugi.Jedan projekat koji je aktuelan biće dijelom realiziran u Novoj Topoli sa pripadnicima njemačke nacionalne manjine.

groblje nijemaca u N. Topoli

Caritas biskupije Banja Luka promovirao je projekt “Staza baštine – Od trapista do graničara” koji se financira kroz EU INTERREG program prekogranične suradnje Hrvatska-Bosna i Hercegovina-Crna Gora na 21. Međunarodnom sajmu u Mostaru održanom od 10. do 14. aprila 2018.

Projekt traje dvije godine, a provode ga Grad Lipik kao vodeći partner te Grad Garešnica i Caritas biskupije Banja Luka. U sklopu sajma i prigodnog prostora promovirani su ciljevi i aktivnosti projekta koji doprinose razvoju turizma i povećanju turističke ponude u prekograničnom području. Posjetitelji sajma su upoznati s ostvarenim aktivnostima poput realizacije multimedijalnog centra u trapističkom samostanu Marija Zvijezda, ali i s nadolazećim aktivnostima obilježavanja staze, uređenja muzeja i multimedijalnog prostora na ZZ Livač u Aleksandrovcu.

Kako bi doživljaj projekta bio potpun, posjetitelji sajma su mogli i probati originalni sir trapist i čuti o povijesti dolaska trapista na banjolučko područje.

Nova Topola 1886 – 1894.

Kada Zavičajni muzej ima zadatak da izradi projektnu dokumentaciju za nacionalne spomenike i obnoviti hotel “Kaiser”, onda bi trebao da nešto kaže i o Novoj Topoli ili nema ništa?

Kratko podsjećanje govori da je Nova Topola(Windhorst) 1896. godine bila najnaprednije mjesto u Bosni i Hercegovini tada u svakom pogledu, da su tadašnji većinski stanovnici Topole bili primjer na koji su se ugledali starosjedioci i usvojili mnoga znanja koja su donijeli sa sobom naseljenici nekoliko nacionalnih grupa.

Da je Topola razvijala se od 1918.  i pod novim imenom Nova Topola isto tako uspješno i imala veoma bogatu privrednu aktivnost do rata 1941.

Da je poslije 1945. godine razvoj ovih krajeva započet u Novoj Topoli i da je ona bila temelj da se razvije i Gradiška i velikim dijelom Banja Luka što je činjenica jer prvi privredni objekt u Gradišci je bio napravljen 1956, godine.

Da bi malo pomogao u pdf formatu izdvojen dio teksta iz knjige koji se odnosi na Topolu štampane 1896. godine u Europi i prevedene 1900. godine u Sremskoj Mitrovici.

Zašto je ovo važno? Zbog istine i zbog budućnosti, činjenice da je Topola centar Lijevča polja i zbog toga treba mu vratiti ono što je bio, a to je centar. Na žalost dešavanja nam ne idu u prilog, kao i činjenica da se do sada nismo mogli izboriti za trotoare, za kanalizaciju, nismo se mogli izboriti ni za šta, uvijek smo ubijani sa argumentacijom kako ovaj ili onaj dio Gradiške plavi ili neko drugo zlo, pa naravno mudar čovjek ne pravi kuću u glibu jer je trošak održavanja mnogo veći.

Asvaltirane ulice u Topoli su 3,5 metra, osim u naselju kod škole gdje tadašnjoj vlasti nismo dali da oni to rade i sprdaju se s nama, sami smo to urdili da ulice budu 5,5 metara široke, nije moglo šire. U Gradišci normalno izgledaju, pješačke staze svagdje, svi sadržaji što i treba, međutim zanemarivanjem Topole dovedeni smo u situaciju da nam je razvoj u minusu, ne na nuli. Broj radnih mjesta i želja da se ovdje radi i stvara je ugrožena. Danas postoji to saznanje kod onih koji odlučuju da je to ne održivo i imamo i planove, a iz iskustva znamo da se lako mjenjaju i da se lako odustaje od njih.

Šta nemamo, nemamo one koji mogu i hoće sad kada je najpotrebnije, zato treba podsjećati da je to obaveza, ne dobra volja, ovaj blog je to pokušavao u posednjih 18 godina bez vidljivog uspijeha i nije izvjesno da će i dalje služiti toj svrsi. Svaka generacija ima svoje snove i svoju odgovornost, pa ako je ovoj dobro onda ništa, ako nije, borite se nek se nešto dešava.