Arhive kategorije: Istorija

Istorija: Opština Windhorst i Velika zajednica Nova Topola

Kako je kolonija formirana i dobila ime bilo je riječi u tekstu, a kako bi kolonija izašla u javnost, morali su da steknu prava radne uljudne zajednice u pravnom saobraćati sa vlastima. Zato je otac Beda tražio formiranje Opštine. Pozvao je koloniste 1881. godine i tada su zaključili da svi pripadaju stvorenoj političkoj zajednici.

Statut zajednice je dizajnirao otac Beda. Sadržavala je glavnu poruku u skladu sa sljedeća četiri člana:

O Zajednici se brine vođa zajednice i članovi zajednice koji se biraju na neposrednim izborima.

Svaki besprijekoran član zajednice, koji ima 24 godine i ima svoje ognjište, ima pravo glasa.

Bilo koji kolonista koji ima 30 godina može biti izabran. Svaka izabrana osoba mora prihvatiti izbore, sa kaznom od 30 guldena za odbijanje.

Period izbora je jedna godina.

Do realizacije je došlo 1883. kada je odobreno od strane vlasti. I tako je Windthorst postao politički nezavisna opština, prvi vođa zajednice bio je kolonista Johann Ernst, prvi članovi bili su pored gradonačelnika Michael te Best, Friedrich Freiseis, Julius Schumacher, Johann Gallernann i Johann May.

Pozicija gradonačelnika se često mijenjala u narednim godinama. Ferdinand Brenzinger, Michael te Best i Mirko von Gjurkowetckhi (kao ne-Nijemac) su bili izabrani za gradonačelnike, ali Fridrich Freiseis, Johan Beeckmann, Stefan Lamers, Martin Jansen i Johan Beeckmann koji nisu potvrđeni, a onda je Wilhelm Siebenmorgenvoll postao gradonačelnik, ostao je na toj funkciji do rata punih 21 godina, naslijedio ga je neposredno prije rata Joseph Ebertz. Tokom rata nije bilo izbora, pa je Martin Jansen imenovan od strane vlasti kao sekretar zajednice i ostao je tokom rata.

Heinrich Renner posjetio je Windthorst 3. maja 1886, a kolonija je bila u velikom razvoju uz čuđenje Rennera. Kao da je došao u sjevernu Njemačku dodao je, piše on. 1885 broj stanovnika Windthorsta popeo se na 802 stanovnika, među njima je 700 njemaca i 14 austrijanaca. Po religijskom određenju, bilo je 791 katolika, 6 protestanata i 5 Židova. Samo jedna Kmetenfamilie imala je 206 slobodnih naseljenika s’ obitelji. Gradonačelnik Ferdinand Brenzinger je bio i domaćin i imao je ciglanu sa tri peći i peći za kreč. Renner je kroz koloniju u oktobru 1894 deveti put putovao, prosperitet je značajno podignut, a stanovništvo je povećano na 1.500 duša.

U 1905 bilo je 1625 stanovnika. 1912 Općinsko vijeće sastavljeno je od sljedećih: Josef Ebertz (gradonačelnik), Gerhard te Best(dogradonačelnik), Bernhard Vorwerk, Anton Klune, Gerhard Boeckmann, Julius Schürmann, Michael Juraschek, John Jansen i Peter Frisch (lokalno vijeće).

Mlin, parna pilana i kovačnica (Mirko von Gjurkowetschki), dva paro mlina (Görges i Baus) i jedan stolarija na motorni pogon (E. Langer) su otvoreni u mjestu.

U posljednjih deset godina izgrađene su mnoge nove zgrade. Mladi bračni parovi kolonisti stvorili su niz novih naselja. Broj njemačkih doseljenika koji govore njemački s njihovim obiteljima iznosi 1800 – 1900.

Nakon rata, kolonija je dobila ime Nova Topola. Vlada je 1927 formirala takozvanu veliku zajednicu. Za veću zajednicu Novoj Topoli osim kolonije priključena su uglavnom pravoslavna sela Rogolji, Elezagići, Mašići, Karajzovci, Petrovo Selo, Junozovci, Rovine, Trošelji i Turske Dubrave. Gradonačelnik velike zajednice bio je 1930 Ilija Mataruga, zamjenik gradonačelnika naseljenik Heinrich Böhmer.

Zgrada koja je služila za mnoge potrebe, danas kafana “Baranda”

Zajednica je od 1912 dobila i prekrasnu zgradu za sastanke. Tu je također smješten u poštanski ured.
U Novoj Topoli je takođe žandarmerijska stanica. Zgradu je 1908. godine sagradio kolonista Stefan Lamers i prodao je sa zemljom 1914. vlastima.

Rat je prouzrokovao promjenu granica i političke promjene, okupila su se lokalna vijeća njemačkih kolonista u zajednicama i donijeli sljedeće:
Predstavnici zajednice njemačko-bosanskih kolonista okupljeni ovdje na ovaj dan dali su podršku i lojalnost, nacionalnim opunomoćenicima južnoslavenskih naroda, a osobito predstavnicima Bosne i Hercegovine u izraženoj volji naroda tih zemalja i podržali ujedinjenje.

Kroz decenije duboko ukorijenjene ekonomije i podjele posla sa besprijekornom populacijom, oni imaju potpuno razumijevanje sadašnje realizacije svojih političkih, nacionalnih i društvenih želja, i suočavaju se s pouzdanjem u reorganizaciju stvari zasnovane na demokratskim, dobrovoljnim i liberalnim temeljima.

Sa velikim zadovoljstvom smo čuli o izraženoj volji Narodne skupštine kako omogućavaju neslavenskim stanovnicima zemlje da dobiju posebnu zaštitu, te da to izgleda kao garancija koja jamči budućnost.

U zahtjevu, da zemlja,u kojoj je već stasala druga generacija, a sebe u mnogim aspektima ugradila u ovu zemlju i koju s pravom nazvaju domom, sada na pragu nove ere prihvataju predstavnike ove zemlje, ujedinjene u Nacionalnom vijeću. očekuju sledeće:

  1. Politička i ekonomska jednakost, tako posebno:
  2. Priznavanje puno pravne stečevine
  3. Priznavanje postojećih prava, uključujući i autonomiju za školu ili crkvu,
  4. Kao Nezavisna zajednica upravljanje i korištenje materinskog jezika u unutarnjoj upotrebi,
  5. Priznanje postojećih udruga i zadruga i njihovih statuta,
  6. Priznavanje prava da imenuje jednog nezavisnog delegata za nacionalno nadležno tijelo,
  7. Olakšavanje i brže stjecanje državljanstva.

Biračko pravo


Poslanike za Ustavotvornu skupštinu mogli su birati svi punoljetni muškarci upisani u biračke popise. Dobna granica punoljetnosti bila je 21 godina.
Zakon o državljanstvu još nije postojao, stoga je sam izborni zakon određivao tko su državljani Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) – to su bili svi koji su bili državljani Kraljevine Srbije i Crne Gore prije 1. decembra 1918., oni koji su imali državljanstvo u Hrvatskoj, u Slavoniji i Dalmaciji, pripadnost u Bosni i Hercegovini i domovinsko pravo “v občinah ali v delu občin drugih jugoslovanskih dežel, ki so prišle pod oblast kraljevine Srbov, Hrvatov in Slovencev”. Biračko pravo dobili su i brojni bjegunci iz Ruskoga Carstva jer je zakon davao biračko pravo Slavenima “po plemenu in jeziku” koji su bili stalno prijavljeni bilo gdje u Kraljevini SHS. Zakon je određivao i biračko pravo nacionalnih manjina. Nijemci, Mađari i Talijani koji su živjeli u Kraljevini SHS, ali su imali pravo na optiranje, nisu smjeli glasati. Isto je vrijedilo za stanovnike južne Srbije (Kosovo, Metohija i Makedonija) koji su otišli prije novembra 1915. i prije toga bili turski državljani. Promjene izbornoga zakona 1922. nisu promijenile odredbe o optantima i iseljenicima iz južne Srbije koji trebaju se najprije izboriti za ostala prava, primjerice za ravnopravnost pri ostavštini ili za jednaku plaću za jednaki posao. Slagali su se s općim mišljenjem da su žene još uvijek nesposobne samostalno rasuđivati i da su podvrgnute različitim utjecajima (Katolička crkva u Sloveniji i Hrvatskoj, islam u Bosni i
Hercegovini, podređeni položaj prema mužu u Srbiji). Sa svojim strahom išli su čak i dalje, jer su upozoravali i na mogućnost raspadanja obitelji. Vladina većina bila je uvjerena da je politički neiskusna žena lak plijen revolucionarnih stranaka, što bi trebao dokazivati veliki udio žena među boljševicima i anarhistima. Ženskom pravu glasa suprotstavljali su se i poslanici Narodnoga kluba.
Prema Gligorijevićevu mišljenju, Demokratska je stranka 1919. bila naklonjena ženskom pravu glasa zbog suradnje sa socijaldemokratima u vladi, a 1920. tijekom rasprave u Privremenom narodnom predstavništvu govorili su protiv ženskoga prava glasa s izgovorom da će o tome odlučivati poslije.

Istorija:Prve zadruge

Sredstva štednje i zajma

Bosna je uglavnom, zemlja poljoprivrednika, više od 87 posto stanovništva se još 1910 bavilo poljoprivredom kao osnovnim zanimanjem. Kako povećati budžet i osigurati napredak? Morao je to biti glavni zadatak! Tada na kraju turskog perioda glavni zadatak u ekonomiji bio je uspostavljanje savremene monetarne ekonomije, problem je bio u nedostatku novca. Nekoliko banaka trpelo je zbog nedostatka novca i nije bilo naklonjeno da kreditiraju neizvjesnu poljoprivredu. Pored toga, procenti kamata su već bili visoki po turskom zakonu, dvanaest od sto po zakonu. ali i od 18 do 24, čak 100 odsto je uzimato.

Farmer koji je razmišljao o napredku nije mogao raditi bez kapitala. Tako je pozajmljivao novac uz visoke kamate. Stoga je profitabilnost njegovog poslovanja dovedena u pitanje od samog početka. Sredinom osamdesetih, vlasti su intervenisale, stvarajući tzv. ‘Okružne fondova za podršku’. U njih se slijevao na prvom mjestu novac iz državnih fondova, novac koji je čak poticao iz turskog perioda i reljef fondova (Menafsi = Dandu: a oni su nastali na sljedeći način: Svake godine, turske vlasti vraćaju nazad od svoje desetine dio za potrebe nastale zbog šteta na usjevima, itd da služi kao rezervna zaliha. Ako nije bilo potrebe za ovim rezervama, oni su ih prodali i sredstva od prodaje su išla u reljef fondove, te su onda distribuirali novac siromašnim kao pozajmice). Cijela populacija je morala da doprinesi ovom fondu, bilo da je to bila određena premija kod plaćanja godišnje desetine,  je stanovništvo platilo jednokratnu kvotu; Ovaj fond je takođe prihvatio dobrovoljne doprinose pojedinaca. Godišnji višak od kamata ostao je kod fonda. Konačno, dobrovoljni fondovi koji su postojali u pojedinačnim zajednicama, koji više nisu mogli služiti njihovim namjerama, bili su upućeni na ‘Okružni fond za podršku’.

Međutim, ove banke nisu ispunile očekivanja kolonista. Znali su to iz iskustva Nemačke Raiffeisenkassen, koji je kod kuće radio mnogo bolje. Takođe, kolonisti su bili ne zadovoljni relativno malim zajmovima. Nedostatak novca bio je kod prvih naseljenika gotovo kao bolest. Uticajni ljudi (otac Beda, njemački dobronamjernici i okružni lideri) pokušali su u više Banaka, da donesu sredstva koloniji, ali to je bilo veoma teško. Sada su kolonisti, koji nisu imali bogate rođake i poznanike u svojoj domovini koji bi im dali pozajmicu, a uzimanje sredstva na zajam je bilo veoma loša praksa ili su okrenuli leđa koloni ili su morali naporno raditi i teško raditi mnogo, mnogo godina, da bi došli na zelenu granu. Ovaj nedostatak novca i dalje je postojao i nakon dugo godina. Konačno Kolonisti su odlučili da prate primjer iz njihove domovine Raiffeisenkassena je pronađen kao rješenje. Ministar Maleschitsch i Windthorst je već 1894. godine učinio energične korake ka dozvoli za osnivanje. Ali vlada je želela da finansijske institucije, koju su posebno uspostavljene za Bosnu, drže i stoje iza toga što je prilično suprotno od Raiffeisenkassen-a. oni bi privukli pažnju kolonista ka Unionbank Sarajevo, koja je davala samo male kredite. Od 1894. godine Nekoliko naseljenika iz Rudolfstala i Windthorsta primilo je novac ‘Banja Lukaner Sparkasse A.-G’. koja je davala za sedam, sedam i po procenata. Tada dolazi bosanskohercegovačka ‘Landesbank’, mada odobrava(šest procenata) na potrošnju, ali samo za promjene i sa vrlo dobrom garancijom. U međuvremenu, i Rudolfstal i Windthorst uvek preduzimala korake za dobijanje dozvole i Osnivanje Raiffeisenkassen. Sada je vlada savjetovala akciji u nemačkoj poljoprivrednoj banci u Beču ili još uvek bolje da učestvuju u Pragu, onda bi ove institucije pustile novac u koloniju. Intervenisali su pojedinci, ali nije došla do bitne pomoći.

Na pedesetgodišnjicu cara Franz Josipa mnogi iz Windthorsta i Rudolfstala su bili u Beču. Tom prilikom, jedan je doneo zahtjev koji je dodijeljen Baronu fon Burijanu Austrougarski ministar finansija i bivšem šefu države Bosne, opet za odobrenje Raiffeisenkasse u obe Kolonije kao i ranije. Baron von Burian je dao takođe privlačan odgovor i samo izvršenje odloženo do 1912. Nakon što je stvar pripremljena i stekla popularnost kod ljudi, evangelistički pastor W. Ochler, uz pomoć brata, kolonijalnog advokata dr. jur. A. Oehler, na kraju, vlada  osniva Raiffeisenkasn  ne samo za dve kolonije Windthorst i Rudolfstal. već za sve njemačke kolonije u Bosni i Hercegovini. Kao udruženje svih ovih fondova, ‘Udruženje nemačkih poljoprivrednih kredita’ i upravljanja dugom osnovano je u Banja Luci Privredna udruženja u Bosni i Hercegovini e.G.m.b.H .- osnovana. Kao član upravnog odbora u vreme osnivanja udruženja, pored dva gospodina Ochler-a, takođe veteran ‘Banje Lukanera’ G. Reichmann i predstavnici obe najmoćnije kolonije. Oskar Bekmann za Rudolfstal und Anton Mahlberg za Windthorst.

U obe kolonije osnovička skupština je održana  u jesen 1912. godine: u Windthorstu je učlanjeno oko 40 u Rudolstalu oko 30 članova. Osnovane su i u Čelincu. Dubravama i Trošeljoma. Svrha ovih zadruga bile su podrška članovima i njihovim Ekonomskim potrebama. Sjedište je sada održavalo silne računovodstvene kurseva da bi mogli da vode evidenciju kod realizacije. Kasnije je nastalo nešto obimnije Odeljenje za robu, koje je povezalo jeftine Nabavka najraznovrsnijih proizvoda široke potrošnje za potrebe Poljoprivrede.

Na osnivačkom sastanku u Rudolfstalu (20. oktobra 1912.) izabran je odbornik W. Purk (predsednik). W. Nienaber, Robert Franke, Oskar Böckmann i Johann Tcrrlutter, sekretar je bio Georg Volkmer. Iz izbora u Nadzorni odbor (2. decembra 1912.) izašao je J. Düttmann. H. Grüger. P. Welzel, B. Purk, H. Klune i Friedrich Ertl (predsedavajući). Priliv novca je odmah započeo po startu. Do kraja decembra Rudolfstal npr. Već ima uštede od 19945 kruna i plus očekivali još 7000 kruna; Windthorst je prikazao 22410 kruna. Ukupan promet od pet kastija u tom periodu iznosio je 140.891 kruna, sumirano Windthorst i Rudolfstal su učestvovali sa 107972 kruna.

Za štedne depozite davale su banke šest procenata. Takođe u narednim godinama kretanje novca se razvilo u uzlaznoj liniji, obje Registar kase su već bile upisanle akcije sa pet Procenata kamatom i dalje izdvojili u rezervni fond. Članovi su mogli u ratu i prvom posleratnim godinama činiti prilične uštede, postaje vruće deponirajući  svoju gotovinu, sva ova sredstva su u sjedištu u Banja Luci. Došlo je do neslaganja, što je dovelo do toga da je Rudolfstal napustio udruženje. Radio je prvo sam, potom tražio kredite od Hrvatske Banke Banja Luka tako će se rješiti Obaveza i povezati se sa Agraria u Novom Sadu. Godišnji saldo za 1928. iznosio je 917023 Dinara. Upravni direktor bio je Matthias Heinemann.

Windthorst je ostao kod Udruženja. Lažnim spekulacijama istih nastali su gubici i mnogi bi ga varili ne pridržavajući se obaveza, što se odnosi i na Zadruge. Deponenti u Windthorstu zahtijevali su povratak svojih depozita. Dvije petine članova su napustili. Kooperativa je bila blizu toga da se raspadne, ali je opstala kroz spremnost članova da se žrtvuju, posebno Zvaničnici. Ovo krizno vrijeme je takođe otjeralo Windthorst u kooperaciju i 1927. se pridružila Poljoprivrednom fondu za centralne zajmove G. m. b. H. u Novi Sad (Neusatz). te je takođe renovirala udruženje Lukana u iznosu oko 50.000 dinara što je bilo korisno. Posle toga, zadruga je dobro funkcionisala i ponovo uživali u punom povjerenju kolonista. 1929. godine zadruga je bila na dobrom putu i nadali se, posebno u narednoj godini da će izgraditi kooperativni dom. U ovoj godini menadžment je bio u rukama sledeće Gospode: Odbor: Josef Ebertz (predsednik). Eugene Perau (zamjena). Anton Bockmann. Fridrih Lamers, Peter Görges. Anton te Best, Franz Hentschel. Aufischtsrat: Mgr. Hermann Düttmann (predsjedavajući), Bernhard Jansen (vicekancelar). Peter Frish. Anton Siebenmorgen, Johann Gallemann, Heinrich Haylage. Blagajna je Heinrich Schröer i knjigovođa Otto Lamers. Sledeći tabelarni pregled daje razvoj  još bolje:

Seoska štednja i udruženje za zajmove. reg. G.

Nova Topola (Windthorst) i okolica, Bosna.

Godina Članova Depoziti Zajmovi Ukupna prodaja
1912 75 25000 kr. 17000 kr. 54000 kr.
1913 114 46000 kr. 50000 kr. 160000 kr.
1914 123 84000 kr. 45000 kr. 180000 kr.
1915 130 127000 kr. 32000 kr. 240000 kr.
1916 130 208000 kr. 37000 kr. 44000 kr.
1917 146 354000 kr. 115000 kr. 620000 kr.
1918 153 640000 kr. 162000 kr. 780000 kr.
1919 159 710000 kr. 240000 kr. 1020000 kr
1920 160 767000 kr. 190000 kr. 1290000 kr.
1921 137 753000 kr 87000 kr. 920000 kr.
1922 125 796000 kr. 137000 kr. 576000 kr.
1923 121 135000 kr. 30000 Din. 230000 Din.
1924 119 82000 Din. 23000 Din. 288000 Din.
1925 110 75000 Din. 23000 Din. 98000 Din.
1926 105 135000 Din. 255000 Din. 730000 Din.
1927 102 310000 Din. 337000 Din. 1256000 Din.
1928 150 266000 Din. 937000 Din. 3094000 Din.
1929 179 550000 Din. 1084000 Din. 2923000 Din.

Istorija:Pješačka staza u Topoli

Danas napokon Topola treba da dobije pješačke staze, a radovi su  u toku i u planu je 3 kilometra, pa da vidimo kako je to nekad bilo i kada je Topola imala pješačke staze i čuvene gape.

Istorijski razvoj Topole je bitno povezan sa Aleksandrovcom, Maglajanima, Trošeljima i još nekoliko mjesta u Lijevču pa će u tekstovima biti riječ i o njima.

Izgradnja puteva i pješačkih staza u Topoli

O putu se nije mnogo razmišljalo od vremena kada je vojska to uredila. Na taj način, zajednice odlučuju za temeljito poboljšanje iz sopstvenih izvora. Rudolfstal je 1885. godine podijelio dužinu od 7,8 km u 78 dijelova i podijelio ih kolonistima. Svaki kolonist sada mora svoje dijelove uraditi do 5. oktobra, kako bi izravnali jezero, očistili šljunak i očistili jarke. Ebeling i njegovi troje ljudi dobijaju pet dijelova, Moorman četiri, Purk, Langer i Pachen po tri, Bauch, Winter, Bloms, Kohnen, Nagel, Shindler, Prause, Brandstatter, Schuler i Klein dva, a svi drugi 44 kolonista po jednu. Na sličan način, Windhorst je takođe poboljšao njegovo ne-tako malo opterećenje.

1909. godine, kada su vlasti željele proširiti cestu za četiri do pet metara, mještani kuda je put išao, istakli su da su već platili porez za žrtvovane metre, morali su da pomijeraju voće i čak štale, da bi put bio 16 metara i dovoljne širine.

Šljunkom oblast nije siromašna, ali većina zemljišta je kultivisana, a samo mjesta na kojima je bilo moguće zajednica je označila za korištenje. Odmah nakon rata, Opštinsko vijeće Rudofstala napravilo je neku vrstu namjere da proširi pet opštinskih puteva i da napravi pješačku stazu pored puta, što je bilo više nego potrebno. Ništa nije urađeno.

Tada je zajednica odlučila da izgradi pješačku stazu pet kilometara dugačke vlastitim angažmanom, ubrzo je usledila realizacija u Ober Windthorstu 1926. godine i Topola je dobila pješačku stazu.

IT:Kompjuteri “made in YU”

Tehnologija ovde ne igrа nikаkvu ulogu,produktivnost i odnosi nа jugoslovenskom tržištu tаkođe. Nekoliko momаkа je to vrlo dobro shvаtilo pа progrаme “sinkler” ili “komodor” prodаju Englezimа, prvoj evropskoj kompjuterskoj sili. Svojevremeno, kаdа je Klаjv Sinkler odlučio dа nаprаvi kompjuter koji će ući u svаku kuću, а stаjаti koliko i desetinа prosiječne mjesečne zаrаde, prvа stvаr je bilа dа obezbedi jevtin mikroprocesor – dušu i mozаk svаkog rаčunаrа. I obezbedio gа je tаko što je od proizvođаčа odmаh nаručio seriju od nekoliko milionа komаdа.

Dаnаs, posle dostа godinа, i mnogi drugi proizvođаči, koji nisu išli putem, učinili su sve ne bi li smаnjili cenu i uspeli dа pomere neki od Sinklerovih modelа sа tronа. Rаčunаri su postаli jevtini, pristupаčni, bukvаlno, svаkome.

A kod nаs?

Prvo se činilo dа je potrebno dа se pojаvi neki Klаjv Sinkler, ondа je izgledаlo dа se on nаšаo u liku Voje Antonićа, čovijekа koji je već rаnije imаo jednu svoju konstrukciju kompjuterа (zvаo se “Rаdojlo”) kome su zdušno pomogli čаsopis zа populаrizаciju nаuke “Gаlаksijа” i “Elektronikа-inženjering” iz Zemunа. Tаko je nаstаlа “gаlаksijа”, rаčunаr vrlo skromnih mogućnosti, аli koji je u dijelovimа mogаo dа se nаbаvi zа mаnje od milion stаrih dinаrа početkom godine, ili zа gotovo tri dаnаs.

“Elektronikа-inženjering” je počelа i serijsku proizvodnju, poboljšаnа verzijа veće memorije stаje oko šest milionа, dosаd je prodаto 400 komаdа, u proizvodnji ih je još oko tri stotine. Rаčunаjući i nešto mаnje od 7.000 “gаlаksijа”, koje su kupljene u dijelovimа pа sаstаvljene, ovo je nаjrаsprostranjeniji domаći rаčunаr, ujedno i jedini koji se može nаbаviti u prodаvnici, zа kojeg postoji i solidnа progrаmskа podrškа. A štа je sа ostаlimа, sа svim onimа koji se pojаvljuju nа sаjmovimа, čiji se prospekti mogu videti?

Iduće godine – 2.000 “lolа”

Jedаn od njih “lolа 8” (u fаbrici “Ivo Lolа Ribаr” u Železniku ne kriju velike аmbicije sа ovim rаčunаrom) nаšаo je svoje mjesto u mnogim školаmа.

Međutim, nemoguće gа je kupiti, tаčnije to je nemoguće “fizičkim licimа”. Kаdа bude prorаdilа omlаdinskа fаbrikа rаčunаrа u Lominoj ulici u Beogrаdu, moždа će i to moći.

Ovаko, o “loli”, koji je uzgred jedаn od prvih domаćih mikro rаčunаrа, zаsаd se mogu sаmo prаviti plаnovi. Kаo što je i onаj koji obećаvа iduće godine 2.000 “lolа”. Uostаlom, proizvodnjа kućnih kompjuterа u “Ivi Loli Ribаru” je bilа sporedаn posаo, onаj koji je proizаšаo iz mnogo većih i uspešnijih, iz industrijskih rаčunаrа i robotа po kojimа je fаbrikа “ILR” steklа zаvidаn ugled. Čini se dа je sličnа situаcijа i sа ostаlim proizvođаčimа, а sаdа ih već imа desetаk u zemlji.

Međutim, kаko je krenulo ne trebа sumnjаti dа će zа godinu, moždа nаjviše dve, tržište biti preplаvljeno mikrokompjuterimа iz domаćih fаbrikа.  Na strаnu pitаnje dа li će biti na evropskom nivou, dа li će biti preskupi, ostаje pitаnje: trebа li zbog togа dа budemo zаdovoljni i ponosni?

U svаkom slučаju bi trebаlo tаko dа bude – kаže Miroslаv Bogosаvljev, direktor “Elektronikа-inženjeringа” – Mislim, međutim, dа je mnogo ozbiljnije nešto drugo. Možemo dа čitаmo kаko se celа zаpаdnа Evropi ujedinilа ne bi li osvojilа proizvodnju rаčunаrа
četvrte generacije; o petoj (kompjuterimа orgаnskog poreklа) uveliko se govori i eksperimentiše, а mi, svаko zа sebe, rаdimo nešto oko treće. Doduše, postoje sаdа neke preporuke dа se ujedinimo oko Privredne komore Jugoslаvije i jа se nаjiskrenije nаdаm dа ćemo nešto učiniti.

S druge strаne, desetаk proizvođаčа prаvi, ili to nаmerаvа uskoro dа počne, kućne rаčunаre, аli niko dodаtnu opremu.  Tаko, nа primer, niko ne proizvodi disketu, štаmpаč prаvi TRS (Tvornicа rаčunskih strojevа) iz Zаgrebа, аli on stаje 65 milionа stаrih dinаrа. Pа, to je koještа!

Potencijаlno dobrа mаšinа

Naš ljepotan: mikroračunar “galaksija” Zаto, međutim, postoji, zа kućne rаčunаre i te kаko vаžnа, dodаtnа opremа u kojoj možemo biti ne sаmo rаvni sа svijetom već i prednjаčiti.

To je tаkozvаni softver ili progrаmskа podrškа. Bez togа, svаki rаčunаr je sаmo potencijаlno dobrа mаšinа, isto što i grаmofon bez ploče, odnosno bez tržištа gde bi mogle dа se kupe. Koliko su progrаmi vаžni nаjbolje govori sledeći primer: rаčunаri su sve jevtiniji, progrаmi sve skuplji.

Često, ukoliko je reč o velikim specijаlizovаnim progrаmimа, oni stаju više nego dobаr kompjuter!
Dа bi se nаprаvio dobаr progrаm, potrebnа je sаmo pаmet. Tehnologijа ovde ne igrа nikаkvu ulogu, produktivnost i odnosi nа jugoslovenskom tržištu tаkođe. Nekoliko momаkа je to vrlo dobro shvаtilo pа progrаme zа “sinkler” ili “komodor” prodаju Englezimа, prvoj evropskoj kompjuterskoj sili. Uostalom, Mađari su nedаvno uvezli 20.000 “komodorа” dа bi obučili progrаmere, svetu počeli dа prodаju progrаme. Štetа što niko o tome kod nаs ne rаzmišlja.

Moždа će vjest koju smo ovih dаnа mogli dа pročitаmo dovesti i do togа. Jer, od nove godine će biti dozvoljen uvoz kućnih kompjuterа do vrednosti od četiri milionа stаrih dinаrа. A uprаvo toliko stаje jedаn “komodor 64”.

Napisao: Mihajlo Dаjmаk, obrada: Yugopapir
(Ilustrovana, novembar 1984.)